Bilo je to prije petnaestak godina. Kasna jesen poput ove. Hladni večernji sati. Na Kvaternikovom sam trgu čekao autobus linije 215 prema Vukomercu - Trnavi, standardno zamišljen i odsutan, kada me trznula rečenica: "Pa gdje si, Dugane?!" Ispred mene je stajao nasmijani mladić atletske građe s kojim sam se instinktivno pozdravio kao da smo odrasli zajedno, iako ga nikad ranije nisam vidio, da bih mu ipak, nakon što smo se srdačno rukovali, odgovorio: "Ali ja nisam Dugan, ja sam Robi". "Daj Dugane nemoj me zaj*****ti, znam da si to ti", nastavio je kroz smijeh, a onda zakoračio i malo me pomnije "skenirao", budući da je cerada štanda na kojem sam sjedio bacala dodatnu sjenu na mene, pa se pomalo uozbiljio i ispalio: "U je***e, pa ti fakat nisi Dugan".

Obojica smo potom prasnuli u smijeh i zaključili da me zamijenio za svog prijatelja s kvarta s kojim sam tih dana dijelio gotovo identičnu frizuru. U međuvremenu se pojavio i bus, a na putu do Borongaj lugova ispričao mi je da se ozbiljno bavi boksom, da je trenirao kod Leonarda Pijetraja i da je jedan od najboljih tehničara u svojoj kategoriji na nacionalnoj razini. Bio je to, naime, moj prvi susret s Markom Martinjakom, a od te smo se večeri narednih godina često viđali na istoj 215 liniji i redovito sam, kao borilački fanatik, s velikim zanimanjem slušao o njegovim treninzima, mečevima i planovima za budućnost.

Dečko iz autobusa 215

Autobus je onomad bio premali za količinu energije i karizme koja je dolazila s Markovom pojavom. Uvijek vedar i pozitivan, zračio je "rockyjevskim" duhom - kao boksač iz radničkog kvarta, praktično geta, na jugoistočnoj periferiji Zagreba - s velikim sportskim snovima za čije je ostvarenje bio spreman krvavo raditi. Istinski borac, hrabar, pun samopouzdanja i vjere u sebe, no istovremeno marljiv, uporan, jednostavan, prizeman i skroman. "Uno di noi", "people‘s champ", heroj radničke klase - svaka od ovih sintagmi savršeno je pristajala uz njegov lik. Upravo zbog toga bilo mi je neizmjerno drago kada je kapitalizirao svoj trud i napravio karijerni iskorak u boksu bez rukavica osvojivši 2017. naslov UBBD prvaka u kruzer kategoriji.

Prije njegovog (poluteškaškog) okršaja s opasnim Britancem Travisom Dickinsonom (kojeg je, na koncu, nokautirao nakon dvije runde krvavog rata), s Markom sam, krajem ožujka 2018., za studentski list napravio i prvi intervju u svojoj novinarskoj karijeri. U međuvremenu je Martinjak, s nova tri pojasa oko struka (aktualni BKB i Police Gazette prvak u super srednjoj kategoriji, Police Gazette Diamond prvak u kruzeru BYB Extremea), od pionira "bare knuckle" boksa domarširao praktično do samog panteona ovog izuzetno brutalnog borilačkog sporta, te je danas jedan od ponajboljih "P4P" boksača golim šakama na planetu, a petnaest godina nakon našeg komičnog susreta na Kvatriću i gotovo šest godina nakon posljednjeg intervjua - putevi su nam se ponovno sreli. I to uoči njegove treće i završne bitke s Jeromeom Hatchom, koja će se 18. siječnja odviti na BYB 23 priredbi u Pembroke Pinesu (Florida, Sjedinjene Američke Države).

Iznimno motiviran

"Pripreme su već u punom jeku. Trebao sam boksati 16. rujna u Londonu, ali Hatch je zadobio ozljedu tijekom MMA meča kojeg je imao u kolovozu, te su mi javili da ćemo ipak boksati u siječnju, kada se on oporavi. Trebao sam boksati i u Kazahstanu, ali je kompletna priredba na koncu bila otkazana. Već sam sada odlično spreman jer sam pomagao u pripremama sa sparinzima svojem treneru Ivici Iviću koji se trenutno nalazi na Svjetskom prvenstvu u kickboxingu u Portugalu. Bazirali smo se najviše na statičnoj snazi, bez da izgubim svoju prirodnu brzinu i eksplozivnost", rekao je Martinjak za Fight Site, pa istaknuo koliko mu znači ovaj meč u kontekstu svega što se do sada izdogađalo na relaciji između njega i Hatcha:

"Iznimno sam motiviran, osobito s obzirom na meč u Londonu, gdje sam ga doslovno školovao, a on je kasnije počeo izmišljati razne razloge zbog kojih je navodno izgubio tu borbu. Primjerice, da je mene sudac zaštitio u tom meču, kao da sam ja taj koji je bio pred nokautom, a ne on".

Nakon što je sredinom ožujka nesretno izgubio u Dubaiju, Marko je, tri mjeseca kasnije, kako i sam kaže, odškolovao Hatcha u londonskom revanšu, demonstrirao tehničku superiornost u odnosu na protivnika i dominantno ga pobijedio. Osim boksačke klase, Martinjak je tom prilikom pokazao i onu ljudsku - gospodski je odstupio nakon što je u drugoj rundi procijenio da je Hatch praktično kapitulirao uslijed sve štete koju mu je prethodno zadao, a potom je i sudac prekinuo meč. Američki je borac, umjesto da pokaže respekt i zahvalnost prema viteškom potezu kojim ga je Martinjak sačuvao teškog nokauta i dodatnih ozljeda, u razdoblju nakon meča bio vrlo nekorektan i bahat u svojim javnim istupima. S obzirom na takav slijed događaja, nametalo se pitanje hoće li mu Marko, ako se ponovi slična situacija, opet pokazati milost ili će ovog puta ići do kraja.

"Svjesni smo koliko je Hatch opasan borac, jer su mu obje ruke podjednako teške i opasne, te znamo da će on krenuti na sve ili ništa tijekom prve runde. Plan je kao i Londonu, uštopati ga i kažnjavati brzim i preciznim udarcima, otvarati ga malo po malo, no ovog puta, ako se ukaže prilika - završiti ga onako kako je on završio mene u Dubaiju“, odlučan je bio najpoznatiji borac Armus Gyma, pa se osvrnuo na okolnost da ovog puta boksa u "dvorištu" svog rivala:

"Ne osjećam ni najmanji pritisak zbog toga. Više sam ga osjećao u Londonu, kada je bilo 24 ljudi iz moje dvorane, djece koja treniraju kod nas u klubu i njihovih roditelja. Nisam želio razočarati sebe, pa onda i sve njih koji su me došli pratiti uživo, a i one koji su me gledali putem malih ekrana. Vjerujem da će Hatch više osjećati taj pritisak, a na kraju i pasti pod utjecaj njega jer nije previše mentalno jak".

Izlazak na američko tržište

Osim povijesne činjenice da se radi o obračunu koji će odlučiti prvu mušku trilogiju u povijesti "bare knuckle" boksa, i visokog uloga u vidu titule na stolu, o tome koliko je treći meč protiv Hatcha važan za Martinjaka govori i podatak da će to biti njegov prvi nastup na američkom borilačkom tržištu.

"Sama pobjeda, bila ona prekidom ili na bodove, donosi proboj na američku scenu, te samim time i mogućnost američkih sponzora, jer ‘bare knuckle‘ rapidno raste i ovaj sport dobiva sve više i više poklonika, kako u svijetu, tako i kod nas", objašnjava nam 32-godišnji Zagrepčanin, pa odgovara na pitanje koje se tiče njegove zarade u ovoj fazi karijere:

"Svakom pobjedom, meni premija raste. Ovaj meč protiv Hatcha će mi biti najveća isplata, pogotovo zbog te zle krvi između nas koja traje već dosta dugo. Promotori znaju da će ‘pay per view‘ planuti, tako da su i nama osigurali odlične premije, tj. govorim za sebe, za njega ne znam,a i iskreno nije me ni briga koliko će on zaraditi".

Dio borilačke javnosti već neko vrijeme iskazuje želju za tim da Martinjaka vidi pod okriljem BKFC-a, američke "bare knuckle" promocije koja, s obzirom na marketinške kapacitete, privlači sve veću pozornost u borilačkom svijetu.

"Što se tiče BKFC-a, u više sam navrata rekao kako imaju veliki problem oko isplata boraca. Tamo zarađuju samo najveće zvijezde poput Mikea Perryja ili Eddieja Alvareza. Ostali momci koji boksaju kod njih, obično to rade za neki sitniš ili uopće ne budu isplaćeni. Jednog dana, kada se stabiliziraju s uplatama, možda bih se i okušao tamo", rekao je Marko, pa istaknuo ime borca s kojim bi, u slučaju da se jednom doista pridruži BKFC-u, osobito volio odmjeriti snage:

"Lorenzo Hunt, njihov trenutni prvak u kruzeru. Mislim da bi on i ja sigurno odradili jedan od najboljih mečeva u povijesti ‘bare knucklea‘".

Rad, disciplina i odricanje

Priča o Martinjaku i njegovom pohodu prema svjetskom "bare knuckle" vrhu priča je o hrabrosti, prkosu, vjeri, preuzimanju rizika, odricanju i spartanskom radu. Sve što je "Emperor" postigao u ovom sportu, svojevrsnoj preteči boksa, rezultat je njegovog truda, upornosti i žrtve. Urođene predispozicije, u vidu brzine i eksplozivnosti, definitivno su mu bile od velike koristi, kao i vrhunska boksačka baza, odnosno iznimna tehnička potkovanost, koju je stekao kroz dugogodišnje bavljenje klasičnim boksom i kojom najčešće radi razliku u ringu ili trigonu. No, sve to dolazi do izražaja tek uz kontinuiranu nadgradnju, rad na sebi, brušenje vještina i svakodnevno "grindanje", odnosno uz vojničku disciplinu i organizaciju.

"Moj dan počinje u 5 sati ujutro; popijem kavu, obavim sve svoje jutarnje rituale i krenem prema dvorani koji je u Španskom, dok ja živim u Dubravi. Treba mi nekih sat i nešto do tamo, popijem još kavu u lokalnom kafiću, te sam u dvorani oko 7.45, najčešće dođem prvi, haha. Trening počinje u 8, iako sam ja tada već zagrijan, i traje do nekih 9.30. Potom slijedi regeneracija, ručak, odmor, a u 18 sati je večernji trening. Sada smo malo promijenili koncept jer ću u SAD-u boksati rano ujutro (po našem vremenu), tako da boksačke treninge odrađujemo ujutro, a kondiciju i snagu popodne. Ivica i ja smo čak razgovarali o tome da krenemo s treninzima od 5 ujutro, jer će to biti vrijeme kada bih otprilike trebao ući u trigon s Hatchom, pa čisto radi prilagodbe. Inače sam u krevetu već oko 21.30", opisao je Martinjak svoj uobičajeni dnevni raspored.

Upitan o tome koliko se njegov život promijenio nakon svih uspjeha koje je postigao u boksu bez rukavica, naš dobro raspoloženi sugovornik oživotvorio je riječi s početka teksta i potvrdio da je, unatoč svim sportskim podvizima, i dalje u svojoj srži ostao onaj jednostavni i skromni dečko iz predgrađa, a to je začinio parafrazom stiha pjesme benda Pips, chips & videoclips.

"A gledaj, što znači promijenio? Ako govorimo o tome da me ljudi na cesti prepoznaju, da žele fotografiju sa mnom, onda da, jer u prošlosti to nije bio čest slučaj, osim u Engleskoj gdje i jesam napravio ime u ovom sportu. Ali ja i dalje za sebe tvrdim da sam isti onaj obični mladić s druge strane grada, koji nikada neće biti pjevač Beatlesa i Stonesa", rekao je uz široki osmijeh.

Glazba kao sredstvo motivacije

U nastavku razgovora dotaknuli smo se fizičkog, odnosno zdravstvenog, aspekta boksa golim šakama, neupitno jednog od najbrutalnijih sportova današnjice, u kojem su puknute arkade, slomljeni nosevi, pa i izbijeni zubi, redovita pojava, a riječi je bilo i o još jednoj dimenziji - onoj psihološkoj.

"Izgubio sam tri zuba u ‘bare knuckleu‘, sva sreća da je medicina danas otišla na jednu višu razinu pa se sve to može nadomjestiti, haha. Znaš što ću ti reći; kada mi se u Dubaiju dogodio onaj nes(p)retni nokaut, zapitao sam se malo, jesam li zaista toliko poletio nakon pobjede protiv Kellyja? I jesam, bahatost i sve to me koštalo, jer da sam bio priseban kao u Londonu, do drugog i trećeg meča ne bi ni došlo. Najgore mi je to što je mojoj majci skoro puklo srce kada sam ‘popušio‘ onaj udarac, a stari k‘o stari, bilo mu je krivo, naravno, ali me zafrkavao, kao i Ivica... Nakon toga sam si rekao da ću staviti maksimalni fokus na sve sto se događa u ringu ili trigonu i da si neću više dopustiti takve situacije, jer bolje da njihova mama plače, nego moja, a imam i previše mečeva iza sebe da bi me bilo strah ili da bih osjećao tremu", podvukao je Martinjak.

Postoje li neke posebne metode mentalne pripreme ili opuštanja koje prakticira prije mečeva?

"Osim glazbe, baš i ne. Razmišljam o tome da kupim onaj stari ‘mp3 player‘, fali mi glazba dok sam u svlačionici budući da mobitel uvijek poslije podneva maknem od sebe i zaključam ga u sef u hotelskoj sobi, jer ne želim dodatne distrakcije", ispričao je Marko, pa otkrio što se najčešće može naći na njegovoj glazbenoj "playlisti": "Veliki sam ljubitelj glazbe, stvarno slušam sve; od narodnjaka, hip hopa i dancea, pa sve do hard rocka i heavy metala. Recimo soundtrack iz Rockyja 4 mi je odličan, ali najčešće mi se iz slušalica može čuti hrvatski rock, odnosno Novi val. Prljavci, Azra, Haustor...".

U završnom dijelu intevjua, "Marvelous" je govorio o tome u čemu pronalazi motivaciju za konstantni rad, treninge, sparinge i mečeve, a istaknuo je i koji je njegov krajnji cilj u sportu kojim se uspješno bavi.

"Najveća motivacija sam sam sebi. Želim svakim danom biti bolji nego što sam bio jučer, smatram da konstantno pomicanje vlastitih granica čini čovjeka boljim, sretnijim i ispunjenijim. Krajnji cilj mi je da u ‘bare knuckleu‘ budem prepoznat kao sto je Mirko Filipović u svijetu slobodne borbe i kickboksa. Naravno, ovo je mlad sport, ali raste svakog dana, tako da sve je moguće, haha, ono što činimo za života odjekuje u vječnosti", naglasio je.

Hrgović - De Mori, Fury - Usyk

Prisjetili smo se i našeg prvog, uvodno spomenutog, intervjua iz 2018. godine. Martinjak mi je tada otkrio kako je svoj prvi "bare knuckle" meč odradio nakon što ga je kontaktirao Mark de Mori i pitao ga koliko je zainteresiran za takvu vrstu sporta. Igrom slučaja, upravo je australski teškaš sljedeći protivnik Filipa Hrgovića, pa sam "Emperora" pitao za prognozu.

"Ma nema Mark tu što tražiti. Filip je jednostavno odličan boksač, osvajač amaterskih medalja s najvećih natjecanja. De Mori je došao pokupiti lovu, a Filipu ovo neće ni biti zagrijavanje. Možemo to ovako reći; De Mori će raditi onoliko koliko mu Filip dopusti", rekao je "car" BKB-a, pa za kraj analizirao predstojeći okršaj između Oleksandra Usyka i Tysona Furyja, koji će u veljači boksati za povijesno ujedinjenje svih svjetskih teškaških titula:

"Usyk je za mene doktor, znači obožavam gledati kako frajer boksa, jer to je nerealno, doslovno znanstvena fantastika. S druge strane, Fury je komičan i simpatičan lik, pogotovo zbog tog njegovog ‘trash talka‘, to je nešto s čime se rađaš, ali osim toga - Fury i zna boksati. Prednost dajem upravo Furyju, zbog njegove veličine i ovoga što sam rekao, da zna boksati. Ljudi misle da je sada izložen zbog meča s Francisom Ngannouom, ali po meni ga je jednostavno podcijenio".