Nakon što je u revanšu pobijedio Jeromea Hatcha i osvojio svjetski naslov u kruzer kategoriji, našem najboljem boksaču golim šakama popularnost je eksponencijalno narasla i danas gotovo na dnevnoj bazi daje intervjue. Ugodno iznenađenje je to da je Marko Martinjak unatoč popularnosti ostao i dalje pristupačan, te otvoren za diskusiju o zanimljivim temama. Unazad mjesec s raznoraznim medijima diskutirao je o pobjedi protiv Hatcha i svojoj borilačkoj karijeri, te sam odlučio da ćemo u intervjuu za FightSite ovoga puta proći nešto drugačije teme.
U razgovor smo uključili i njegovog trenera Ivicu Ivića, a neke od tema koje smo prošli bile su o borilačkom sportu kod male djece, kod klinaca u pubertetu, te kod djece s poteškoćama u razvoju. Također smo se dotakli i redarenja te Markovim planovima za budućnost nakon borilačke karijere.
Pozdrav Marko, evo prošlo je sada već mjesec dana od tvojeg posljednjeg meča kada si u revanšu nokautirao Jeromea Hatcha i osvojio svjetski naslov u kruzer kategoriji. Kakvi su ti dojmovi i imaš li kakve ozljede?
"Pozdrav svim čitateljima FightSitea prije svega, ozljeda hvala Bogu nema nikakvih. Malo su bili natučeni palčevi, ali to se dešava nakon svakog meča. Nakon meča sam uzeo odmor od tri tjedna i evo me sad nazad u dvorani, vratili smo se u ‘ured‘."
Bi li preporučio roditeljima male djece da svoje klince upišu na borilački sport ili možda neki drugi sport?
"Ja bih svakako preporučio roditeljima da upišu općenito djecu na sport. To je dobro za razvoj njihovih motoričkih, ali i emotivnih sposobnosti. Dok je u timskim sportovima bitan tim, u borilačkim si ti sam i tako se po meni čovjek najbolje gradi." - rekao je Marko, a tu se nadovezao i njegov trener Ivica Ivić.
"Djecu bi obavezno trebalo upisati na borilačke sportove; ona danas brzo izgube samopouzdanje. Danas ima puno nasilja u društvu, a uz borilačke sportove bi dobili na samopouzdanju. To bi smanjilo vršnjačko nasilje u školama, a bilo bi više respekta prema starijima i općenito prema drugim ljudima. Djeca bi se svakako trebala baviti bilo kakvim sportom, a u borilačkim bi se dodatno izgradili kao osobe, kako mentalno tako i fizički." - kaže Ivić.
Marko, tebi je dijagnosticiran ADHD - poremećaj deficita pažnje još dok si bio dijete. Bi li preporučio roditeljima s djecom istog poremećaja da upišu djecu na borilački sport?
"Meni je kao djetetu dijagnosticiran ADHD poremećaj deficita pažnje i radi toga sam imao probleme u školi. Dok su jedni profesori znali raditi sa mnom, drugima je to bio problem. Djeca s ADHD-om nisu opasna; samo su malo drugačija jer imaju viška energije, a tu energiju bi trebali preusmjeriti u nešto pozitivno."
"Nisu sva djeca talentirana za sportove; neka imaju talent za sviranje klavira ili za slikanje, no bitno je da se nečime bave. Bitno je da roditelji budu svjesni toga da im dijete ima poremećaj ADHD-a i da znaju s čime imaju posla, te da pritom angažiraju stručne osobe koje bi im bile od pomoći." - odgovorio je iz iskustva Marko.
Na isto pitanje odgovorio je i Ivić s obzirom na to da svakodnevno trenira djecu i zna kako s njima.
"Smatram da djecu s ADHD-om treba usmjeriti u individualne sportove. Dok u timskim sportovima moraš sve dijeliti, u individualnim možeš svoj višak energije i snage bolje usmjeriti i dati si više truda. Tu u klubu imamo takve djece i oni su sada vrhunski sportaši i postigli su vrhunske rezultate."
Ivice, pošto u tvome klubu trenira i dijete s Downovim sindromom, možeš li ukratko opisati kakav ti je pristup treningu s djetetom koje ima takve poteškoće?
"Radim s dva dečkića koji imaju Downov sindrom i mogu reći da ta djeca zahtijevaju puno rada i puno pažnje. Oni u tebi moraju prepoznati osobu kojoj vjeruju, a na treneru je odgovornost da zna raditi s njima. Smatram da se takva djeca trebaju baviti sportom, ali opet roditelji trebaju prepoznati u koji klub da ih upišu i dobro razmisle o tome kome će dati da ih trenira. Oni ne znaju kako točno izvesti vježbu, ali s puno rada će to savladati. Uvijek ću se primiti treniranja takve djece da im mogu pomoći."
Ivice, imaš jako puno djece u dvorani koja se natječu i osvajaju medalje. Kako prepoznati je li dijete talentirano za borilački sport, i ako nije, treba li ga svejedno poticati ako se unatoč nedostatku talenta želi natjecati?
"Evo baš je prošli tjedan došao jedan dečko od 16 godina, izgledom podsjeća na Badr Harija, nakon što sam mu jednom pokazao kako se izvode pojedini udarci on ih je izvodio kao da je već dugo u treningu. Ako netko primjerice nije za to, treba ga pustiti i dati mu priliku da pokaže koliko ima volje i kakav je radnik. Nekada je bolje biti veći radnik nego talentiran. Talenat je potreban, ali rad je ipak 90 posto. Ima ljudi koji dođu bez ikakvog talenta, ali se trude i s time nadoknade manjak talenta. Tako da definitivno treba dati svima priliku."
Marko, pitanje za tebe jer ti ulica ipak nije stran pojam: drži li borilački sport klince dalje od ulice, ili će pak od njih napraviti ulične ‘fajtere‘?
To je jako dobro pitanje. Mene je smirilo. Ja kad sam došao kod Leonarda, ja sam prvi sparing odradio s Ivom Merkaš, cura me istukla i ja sam tada odlučio biti za to. Od toga dana sam se potukao možda 20 puta, i dok sam redario i dok sam izlazio. Tu također veliku ulogu igra kućni odgoj i odnos s trenerom. Uvijek se može desiti da te netko isprovocira i da će se nešto desiti na što moraš reagirati na drugačiji način nego bi htio. No pravi mangup nikada neće započeti s problemima, svi koje sam upoznao iz borilačkih sportova nikada nisu radili probleme. Sve su to fini, kulturni i pristojni dečki. Bilo je naravno i izuzetaka, ali to je recimo jedan od njih 100. Mislim da borilački sport jako utječe i da ljudi budu normalniji jer ti treninzi postanu ispušni ventil."
Dugo si radio na vratima, zanima me po tvom mišljenju koji borilački sport je najkorisniji kod redarenja?
Najbitnija stavka kod redarenja je da čovjek iole inteligentan i elokventan i da može riješiti problem riječima. Ne mora se uvijek upotrebljavati sila i redare se ne mora prikazivati kao obične siledžije i seljačine. Ako dođe do naguravanja, po meni je bitno znati Jiu Jitsu ili hrvanje da izneseš nekoga van. Ukoliko dođe do tučnjave, klasičan boks i poludistanca su po meni najbolja rješenja."
Ivica je sličnog mišljenja što se tiče da se sukobi prvenstveno pokušaju okončati riječima.
"Ja se slažem s Markom, prvo čovjek treba biti psiholog i tu se rješava oko 90 posto problema. Ako to ne pomogne onda ide ono ‘tko jači taj kači‘. Ja sam redario po svim najjačim klubovima u Zagrebu i vodio sam osiguranje, i mogu ti reći da bi se u kritičnoj situaciji najbolje snašao MMA borac. Više nema jedan na jedan tučnjava, sad te udaraju trojica, flašama, čašama, tako da borilačkog sporta tu mora biti. Ali na prvom mjestu je ipak samo glava i psihologija." - zaključio je Ivić.
Marko, gdje se vidiš nakon borilačke karijere? Možda u trenerskim vodama ili u nečemu nepovezanim s borilačkim sportom?
"Vidim se na Karibima kako pijem koktel i uživam u hladu." - uz smijeh je započeo ‘Marvelous‘.
"Planiram još par godina odboksati, kako me zdravlje bude služilo. Trebam si egzistenciju osigurati i onda jednog dana u svom dijelu grada gdje nema dvorane otvoriti nekakvu boksačku dvoranu, nešto slično kao što je tu kod nas Armus Gym."
Još da prođemo jednu aktualnu temu, Filip Hrgović uskoro boksa protiv neporaženog Australca. Možeš li dati svoje viđenje tog meča, i ako pobijedi koji bi mu trebao biti idući korak?
"Mislim da bi Filipu bilo i vrijeme da opet uđe u ring, iako to nije njegova krivica već krivica njegovog menadžmenta. Nadam se da ‘ring rust‘ neće imati utjecaja na njega i da će pobijediti Australca i napokon dobiti priliku boksati za svjetski naslov. Vjerujem da tu priliku zaslužuje, ali tu je sve igra promotora, novaca i ostalih stvari. Hrga je imao odličnu amatersku karijeru, vrhunski je tehničar i odličan boksač, što govore i njegovi amaterski rezultati." - zaključio je Martinjak.
Vršnjačko nasilje predstavlja ozbiljan izazov koji je danas postao sastavnim dijelom svakodnevnog života, a s procvatom društvenih mreža njegova prisutnost je naglašenija nego ikada prije. Stoga je sve veći naglasak na važnosti upisa djece u borilačke sportove, što se danas smatra nužnim više nego ikada prije. Borilački sportovi pružaju mogućnost slabijima da nauče kako se obraniti i osnažiti te zauzeti za vlastite interese. Istovremeno, nasilnici u takvom okruženju uče o važnosti discipline i samosvijesti, čime se potiče pozitivno ponašanje.
Marko će novosti o idućem protivniku saznati kroz iduća dva tjedna, a do tada ga ostavljamo da se posveti treninzima.
