Jon Jones do sada je devet puta branio titulu UFC-ovog prvaka poluteške kategorije, a dva puta ju je osvajao. Tri puta ako računate drugu borbu protiv Daniela Cormiera, no taj pojas mu je odmah nakon iste oduzet radi doping pada. Thiago Santos bit će deseti borac koji će mu pokušati oduzeti titulu, odnosno napraviti ono što prethodnici nisu uspjeli. A popis njih je i više nego impresivan. U ovom tekstu kratko ćemo proći kroz sve dosadašnje Jonesove obrane titule.
QUINTON „RAMPAGE“ JACKSON (UFC 135 – Rujan 2011.)
Nakon što je u ožujku 2011. godine savladao Mauricija Ruu i time postao najmlađi UFC prvak u povijesti, prvi ispit za Jonesa bila je legenda Pridea i UFC-a u liku Rampagea Jacksona. S 33 godine,Rampage je još uvijek bio u najboljim godinama i vjerovalo se kako može vratiti pojas u svoje vlasništvo.
Očekivalo se da bi hrvanje i klinč trebali predstavljati prednost za Jacksona, no to se nije dogodilo. Jones je brzo pokazao koliko je dobar u tom segmentu, dok je na distanci fantastično koristio svoj doseg. U ovoj borbi upoznali smo Jonesov lakat iz okreta, zapravo posebno ga je upoznao njegov protivnik. Jones se zapravo igrao s Rampageom, koji nije mogao pronaći ništa gdje bi stvorio svojevrsnu prednost. Jones je Rampagea prisilio na kretanje u nazad, što ovaj nikad nije volio, a u trećoj rundi ga je napokon srušio i počeo kažnjavati. Izdržavao je izdominirani Rampage do kraja treće runde, no u četvrtoj je potrajao samo minutu. Jones je odveo borbu na pod i tamo završio istu gušenjem s leđa.
LYOTO MACHIDA (UFC 140 – Prosinac 2011.)
Druga obrana i ponovno bivši prvak. Lyoto Machida bio je daleko od dobre forme. Dolazio je iza impresivne pobjede nad Randyjem Coutureom, no prije toga je imao niz od dva poraza (Jackson, Rua), neki bi čak rekli i tri, odnosno isti su prvu pobjedu nad Ruom smatrali poklonjenom. No, ne tako davno bio je prvak koji je sve oduševljavao i dobio je priliku. Jones se u najavi borbe ovog puta predstavio kao muay thai borac, dodavši kako je ta vještina uspješnija od karatea, inače Machidine primarne vještine.
Jones je jednom u ovoj borbi bio ozbiljno pogođen, na kraju prve runde. Ostatak je kvalitetno držao distancu i radio. Ipak, nije viđeno previše akcije, sve dok Jones nije iskoristio svoju prvu pravu priliku. Sredinom druge runde uspio je doći do rušenja i na podu je počeo raditi laktovima. Napravio je vidljivu štetu na Machidinom čelu, no uskoro su ipak ponovno bili na nogama.Tad je došlo do klinča uz ogradu, Jones hvata giljotinu i uspavljuje Machidu na nogama.
RASHAD EVANS (UFC 145 – Travanj 2012.)
Jonesova borba koja je imala najveći „build up“, budući da se trebao boriti protiv svog uzora i prvog mentora, ali također borca koji je upravo zbog Jonesovog napretka napustio Jackson-Wink dvoranu. Bio je to još jedan duel Jonesa s bivšim prvakom, ali ovog puta borcem impresivnog 17-1-1 omjera, kojeg je savladao tek Lyoto Machida. Po prvi put u Jonesovoj karijeri pojavila se „zla krv“, što je svakako dobro došlo za promociju.
Borba nažalost nije ponudila više od Jonesove taktičke dominacije. Znali su sve slabosti Evansa i iskoristili su ih na najbolji način. Nije izazivač u cijeloj borbi uspio doći niti do jednog rušenja, unatoč pokušajima istog, a na distanci nije mogao odgovoriti duljini Jonesovih ekstremiteta. Potrajala je borba svih pet rundi, no Jonesova pobjeda niti u jednom trenutku nije dovedena u pitanje.
VITOR BELFORT (UFC 152 – Rujan 2012.)
Borba protiv Belforta prva je u kojoj je Jones pokazao nešto „nadljudsko“. Mnogima i danas nije jasno kako se izvukao iz poluge na ruci s početka borbe, da bi kasnije istu do kraja odradio kao da se ništa nije dogodilo. U tom trenutku nije se znalo koliko je Belfort opasan protivnik, a Jonesova pobjeda prekidom u drugoj rundi bila je nešto što se prije borbe prognoziralo. Ipak, i danas je spomenuta poluga tema mnogih rasprava.
To koliko je Vitor u tom trenutku bio dobar najbolje je objasniti time što je napravio u svoje iduće tri borbe. Rockhold, Bisping, Henderson. Sjećate se, to je onaj niz od tri pobjeda spektakularnim nokautima u jednoj godini. Tog Vitora, ili kako su ga neki zvali VITRTora je Jones demolirao. Nakon što se, kao što je rečeno, izvukao iz strašne poluge na svojoj ruci. Uspio je anulirati Belfortovu prednost u brzini i eksplozivnosti sjajnim kretanjem i predosjećajem idućih poteza. Prekid je došao polugom na ruci, tzv. americanom, početkom četvrte runde.
CHAEL SONNEN (UFC 159 – Travanj 2013.)
Nakon četiri bivša prvaka za redom, prvi izazivač koji to nije bio je Chael Sonnen. Zapravo, on nije bio niti borac poluteške kategorije. No, spremnost uskočiti protiv Jonesa kad nitko nije htio i njegova karizma dovela su ga do ove pozicije. I ne samo nje, prije borbe su Jones i Sonnen odradili uloge trenera u 17. sezoni Ultimate Fightera.
Sonnen je prije borbe imao jednu taktiku koju zapravo nije skrivao. Doći do rušenja i onda nešto napraviti na podu. Tome nije došao niti blizu, no u pokušajima je završavao u klinču unutar kojeg bi primao tešku štetu laktovima. I pokraj toga svega, Sonnen je bio 27 sekundi udaljen od naslova prvaka. Naime, Jones je tijekom runde slomio nožni palac, što pod adrenalinom nije primijetio. Da je Sonnen izdržao do kraja prve runde, borba bi vjerojatno bila prekinuta zbog ozljede. On bi postao prvak, što vjerojatno ne bi dugo ostao. No, osigurao bi si još jednu borbu protiv Jonesa i veliku zaradu. Ovako je samo ostao izazivač koji nije uspio napraviti baš ništa.
ALEXANDER GUSTAFSSON (UFC 165 – Rujan 2013.)
No, ako Sonnen nije napravio ništa, potpuno suprotno napravio je Alexander Gustafsson. I može se reći kako je tek u šestoj UFC borbi testirano posjeduje li Jones ono što čini šampione. Jones je napokon kao izazivača dobio nadolazećeg borca. Svaka čast svima prije toga, no to su bili bivši prvaci čiji najbolji dani su bili iza njih. Ako zanemarimo onu spomenutu iduću Belfortovu godinu, kasniji nastupi su upravo to i dokazali. Protiv švedskog borca situacija je bila itekako drugačija.
Jonesu je netko po prvi put odgovorio na njegov način, a pomoglo je i to što u startu ovaj nije imao prednost u visini i dosegu na kakvu je navikao. Osim toga, Gustafsson, koji se do tada profilirao kao stand up borac, postao je i prvi borac koji je Jonesa do tada srušio. Sve je išlo na njegovu stranu i nakon tri runde se činilo kako bi Europa mogla dobiti svog prvog UFC prvaka nakon dugo vremena. No, četvrta i peta runda s razlogom se zovu šampionske. Jones se digao iz pepela, a senzacionalno pogođenih kružnim udarcem laktom u četvrtoj je rundi „odveo vodu na svoj mlin“. Uzeo je posljednje dvije runde fantastičnim nastupom, no nije mogao biti siguran dok Bruce Buffer ne pročita „and still“. To se na kraju dogodilo i Jones je ostao prvak. Borba je proglašena jednom od najboljih svih vremena te taj status nosi i danas, a zajednička fotografija iz bolnice zaslužuje mjesto u Kući slavnih.
GLOVER TEIXEIRA (UFC 172 – Travanj 2014.)
Nakon što je Gustafsson otkrio neke Jonesove slabosti i pokazao kako je ovaj samo čovjek, uslijedio je nokauter s 20 pobjeda u nizu. Glover Teixiera doslovno je prolazio kroz svoje protivnike i bilo je jasno kako Jones ima protivnika koji ga samo jednom mora dobro pogoditi i tu bi mogao biti kraj njegovog šampionskog niza. Barem se tako činilo prema nekih prethodnim Gloverovim žrtvama. Trebalo je samo ostaviti borbu na nogama i taj će udarac doći.
Borba je većinu vremena ostala na nogama, udarac nije došao. Jones je kvalitetno kontrolirao distancu, ali nije prošlo bez repova. Ovo je zapravo prva borba u kojoj su potencirana njegova „pikanja u oči“. Nekoliko puta dolazilo je do kratkih prekida zbog toga, a „trganje ruke“ u klinču još je jedan razlog zašto se Jonesa nakon ove borbe počelo zvati prljavim borcem. Osim toga, gotovo svih 25 minuta je dominirao, no mnogi su smatrali kako su upravo spomenuti prsti u oči smanjili agresivnost Brazilca koji nije uspio pokazati što zna i može.
DANIEL CORMIER (UFC 182 – Siječanj 2015.)
Napokon je došla ključna borba Jonesove dosadašnje karijere. Osma obrana titule donijela je prvu borbu protiv Daniela Cormiera. Nije se u startu očekivalo više od sjajne borbe dva fantastična i de facto neporažena borca. No, onda je došla ona konferencija za medija, sučeljavanje nakon nje i rušenje reklamne konstrukcije na pozornici. Svi se sjećamo jadnog Dave Shollera, tadašnjeg UFC-ovog potpredsjednika koji je to sve pokušao (bezuspješno) spriječiti. Tim putem krenulo je nabrijavanje na ovu borbu i stvaranje jednog od najvećih UFC rivaliteta.
No, ovaj tekst se tiče borbi pa ostajemo pri tome. Očekivanja su bila jasna, bivši olimpijski hrvač trebao bi samo skratiti distancu, a onda Jonesa dizati i bacati po kavezu. Ne baš onako kako je Dana Hendersona, no očekivalo se da Jones nema takvo hrvanje. Posebno kad smo znali kako je Cormier bacao Josha Barnetta i Bigfoota Silvu u teškoj kategoriji. I što se dogodilo nakon 45 sekundi? Jones je srušio Cormiera! No, to nije bilo sve, to rušenje bilo je tek početak. Jones je još jednom fenomenalno kontrolirao distancu i uzeo prvu rundu. Drugu je izgubio, budući da ga je Cormier uspio pritiskom natjerati na defenzivu, da bi treću uzeo na sličan način kao prvu. Onda je došla četvrta runda, ona u kojoj je Jones podigao Cormiera i poslao ga na pod „slam“ bacanjem. U tom trenutku to je slomilo Cormierovu volju i Jones je mirno priveo borbu kraju za još jednu obranu titule.
ANTHONY SMITH (UFC 235 – Ožujak 2019.)
Nakon prve borbe protiv Cormiera, Jon Jones završio je u problemima. Ostao je bez pojasa, vratio se i osvojio privremeni, osvojio ponovno pravi nokaut pobjedom nad Cormierom, ostao bez istog zbog doping pada i napokon se vratio krajem 2018. godine. Osvojio je titulu fenomenalnom pobjedom nad Alexanderom Gustafssonom, a prvi izazivač bio mu je Anthony Smith.
Ukratko, Jones je tog sjajnog nokautera riješio tako da je publika gledala borbu lovca i lovine. Niti jednom u pet rundi Jones nije bio ugrožen, osim u trenucima nakon ilegalnog udarca, kad je bilo pitanje hoće li Smith možda reći da ne može nastaviti i tako izboriti pobjedu diskvalifikacijom. To nije napravio i na kraju je dobio ovacije za hrabrost, poštenje i požrtvovnost. Ali, to je bilo sve, ovo je bila još jedna pobjeda koju je Jones ostvario na račun toga što je kompletniji i taktički bolji borac.
Može li ga itko zaustaviti nakon što ova devetorica nisu? Thiago Santos je uvjeren da može i to upravo sebe smatra takvim. U noći sa subote na nedjelju imat će priliku da to dokaže.
Mario Katušić
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
