UFC

Glover Teixeira ispričao odličnu životnu priču: ‘Amerika je bila san svakog djeteta‘

Glover Teixeira
 Screenshot (youtube, Ufc)
UFC-ov izazivač za pojas poluteške kategorije prošao je težak životni put

Borba karijere čeka 42-godišnjeg Brazilca Glovera Teixeiru na UFC 267 priredbi koja će se održati ovog vikenda. Meč protiv prvaka Jana Blachowicza za titulu poluteške kategorije, mogao bi biti ujedno i posljednji u karijeri velikog brazilskog borca. Imao je Glover priliku upisati se u povijest još 2014. godine, ali Jon Jones bio je bolji taj dan. Sada, na zalasku karijere, Teixeiri se pruža prilika za idealan završetak karijere.

Ususret nadolazećoj borbi, Glover je otvorio dušu u razgovoru za podcast Trocação Franca. Inače, radi se o podcastu na portugalskom jeziku, pod pokroviteljstvom portala MMA Fighting. Teixeira je prilikom gostovanja ispričao svoju životnu priču koja je uistinu teška, ali inspirirajuća.

Brazilac je bio jedan od mnogobrojne djece u Brazilu koja su sanjala odlazak u SAD, tražeći priliku za boljim životom. Sobralia (općina u Brazilu) mjesto je iz kojeg Teixeira dolazi, a radi se o općini poznatoj po masivnom iseljavanju mladih ljudi u Ameriku. Jedan od njih bio je i danas ponajbolji poluteškaš svijeta.

''Nismo imali povezanost s internetom tada, ništa nismo imali i mogli smo samo zamišljati kako izgleda Amerika. Bio je to san svakog djeteta. Nitko iz Sobralie (općine u Brazilu) nije niti pokušavao dobiti vizu. Imali smo vodiče koji su nas vodili kroz Meksiko. Većina se ljudi vrati nakon tri ili četiri godine te kupe kuću ili automobil kad se vrate.'', započeo je Glover sa svojom pričom, a zatim je opisao prelazak granice između Meksika i SAD-a.

''Napeto je. Trebala su mi 43 dana da dođem tamo. Svi znaju kako je opasno preći granicu s Meksikom. Ljudi umiru, bivaju privedeni i mučeni. Moja majka bila je jako zabrinuta, ali nadala se da njen sin ide za svojim snom, po bolji život.''

UFC-ov borac na bus ka svom odredištu ukrcao se još u Rio de Janeiru, s grupom od 12 ljudi. Dobili su putovnice, a zatim su putovali kroz Kolumbiju, Gvatemalu i ostale države kojih se Glover ne sjeća naročito dobro.

''Puno sam se zabavljao (u tim državama). Imao sam 19 godina. Nije me bilo briga. Bio sam pijan i uništen od alkohola svaku večer. Međutim, prošli smo kroz neka strašna mjesta. Bili smo na otoku u Gvatemali s domaćim stanovnicima. Oni su bili dobri ljudi, ali moglo se vidjeti kako nema policije tamo, ničeg nema. Dobro su se odnosili prema nama, ali vodiči su očito potkupljivali svakog.''

Nisu imali pravo na pogrešku onda kada je trebalo preći iz Meksika u SAD. Morali su čekati pravu priliku, jer budu li uhvaćeni, sve pada u vodu, a posljedice bi mogle biti i teže od samog povratka kući.

''Ostao sam u Tijuani osam dana, čekajući maglu, kako nas helikopteri i ljudi koji se bave hvatanjem migranata ne bi vidjeli. Morali smo čekati veliku maglu, kako bi prošli pustinjom preko proći.''

Na koncu, prelazak preko granice prošao je brzo i bez stresova, a ušli su u SAD kroz četiri do pet sati nakon polaska iz Tijuane. Majka mu je konstantno bila nasekirana i jako je loše spavala tokom njegovog pokušaja da uđe u Ameriku. Međutim, obitelj nije bila niti svjesna kako ga je najstrašniji trenutak zadesio u američkom San Diegu.

''Morali smo ostati u kući u San Diegu narednih 12 dana, čekajući da vodiči isplate 'kojote' (ljude koji su nas vodili preko granice). Nisu nam dopuštali da napustimo sobu prije nego budu isplaćeni. Jeli smo jednom dnevno, komad kruha sa sjemenkama. Izgubio sam 26 'pounda' (11.79 kg)''

Teixeira tvrdi kako su im ''kojoti' nudili besplatan prelazak granice, ukoliko ponesu ruksak i isporuče ga osobi u San Diegu.

''Ne planiram ništa nositi, jeste li vi normalni?'', rekao im je Glover, a zatim je pojasnio:

''Ne znam što traže da se dostavi. Mislim da se radilo o drogama ili oružju. Ne znam, nisam smio niti pogledati, samo sam rekao da odbijam. To nije bio dogovora. Dogovorili smo moj odlazak u Ameriku na posao, nikada nisam pričao o nekakvom prenošenju robe.''

Na koncu, ti ljudi su isplaćeni i Teixeira je postao sloboda. Odmah je letom otišao u Boston, a zatim u Connecticut, tamo gdje i danas živi (u Danburyju).

Glover ne preporuča ljudima da idu njegovim putem. Brazilac tvrdi kako su prve godine bile izuzetno teške te je plaćao veliku cijenu takvog života. Iako njegova obitelj nije očekivala da će on dugo ostati u Americi, Glover se zaljubio u SAD još onog trenutka kad je saznao da može čistiti snijeg za 10 dolara po satu.

Teixeira je u međuvremenu postao MMA borac, no teško je bilo ostvariti nešto više te potpisati za najjače promocije, sve dok ne riješi svoj legalni status unutar države. Odvjetnik ga je savjetovao kako je najbolja ideja za dobiti vizu, odlazak nazad u Brazil te pisanje pisma kojim moli za oprost.

''Prvih pet godina bilo je teško, a ja sam ostao u Americi devet godina i osam mjeseci, bez da sam vidio svoju majku ili obitelj. Otišao sam nazad u Brazil s obećanjem Dane Whitea. On mi je rekao da sredim svoje papire, zato što dolazim u UFC. Otišao sam u Brazil, a znao sam da sam je**no dobar. Trenirao sam s Chuckom Liddellom, najboljim na svijetu, a već tada bio sam na njegovoj razini. Sjećam se da me zagrlio nakon zadnjeg sparinga (prije povratka u Brazil) te mi je rekao: 'Znam da ćeš biti prvak, ovi tipovi se ne mogu nositi s tobom'', opisao je Glover, a zatim dodatno pojasnio koliko ga je Liddell cijenio.

''Sjećam se kako je Chuck rekao Dani Whiteu da ima tipa u dvorani koji bi nokautirao Michaela Bispinga unutar dvije runde te da bi uložio svoju kuću u to. Dana je bio iznenađen što sam toliko dobar i zato sam otišao u Brazil, riskirajući da se nikada više ne vratim.''

Gloverov prvi pokušaj dobivanja vize prošao je neuspješno, a tada su krenule i sumnje te propitkivanje hoće li ikada doći do nje i nastupa u velikoj promociji.

''Plakao sam čovječe. Nisam mogao vjerovati te nisam znao što da radim.''

Glover je u dogovoru s trenerom Pedrom Rizzom odlučio kako će se boriti s bilo kime, sve dok ne uspije doći do svojih papira.

''Borio sam se sa svima. Teškašima, poluteškašima, bilo kime. Jednom sam odradio četiri borbe u dva mjeseca. Ljudi su mislili da sam lud te da ću završiti ozlijeđen. Ja sam se pitao tko me može ozlijediti, jer ti tipovi definitivno nisu mogli.'', objasnio je Teixeira.

Krajem 2011. godine, Teixeira je na rođendan svoje supruge pozvan na novi razgovor u konzulatu. Samo tri dana kasnije, pristigla je njegova putovnica s vizom.

''I ovaj puta sam plakao, jako sam plakao.''

Glover je na koncu došao u UFC gdje je brzo postao hit borcem poluteške kategorije. Pet pobjeda u nizu stavile su ga u poziciju izazivača tadašnjeg prvaka Jona Jonesa. Ipak, ''Bones'' je bio nepremostiva prepreka, a Glover je imao niz uspona i padova u nastavku karijere. Sada, uskoro u 42. godini života, Teixeiru u možda posljednjem nastupu čeka gotovo sigurno posljednja prilika za postati UFC-ovim prvakom. Bio bi to idealan završetak ove sjajne životne priče, no nešto se pita i Jana Blachowicza. Međutim, Glover može biti itekako zadovoljan raspletom svoje priče, neovisno o borbi koja ga čeka kasno u subotu.

''Naučio sam da nikada ne propitkujem Božju volju. Ako je On nešto učinio, onda je to bilo s razlogom. Imam 42 godine, stvaram povijest i borit ću se za pojas. Sve je dobro. Gotovo deset godina sam u kompaniji, 20 borbi sam odradio, a sada sam ovdje. Malo sam zakasnio, ali deset godina nije loše za nekog tko je došao tako kasno.'', zaključio je Brazilac nevjerojatnu priču.

Nema sumnje kako će Teixeira ovom pričom pridobiti nekolicinu fanova, no činjenica je kako se teško odlučiti za onog dražeg, u meču dvojice istinskih boraca i sportaša.

Linker
24. prosinac 2021 17:08