KOMENTAR: Nekim ljudima ne treba kruna da budu kraljevi. Dustin Poirier je jedan od njih

U sportu koji slavi trenutke, a zaboravlja procese, gdje titule vrijede više od trajanja, a naslovnice više od nasljeđa, Dustin Poirier ostaje iznimka - paradoksalna figura borca koji nikada nije do kraja pokorio oktogon, ali ga je, iz dana u dan, borbu po borbu, emocionalno posjedovao. Bio je konstanta u sportu koji voli iznenadne prevrate, čovjek koji nije tražio krunu, ali ju je zasluživao više od mnogih koji su je nosili.

U noći sa subote na nedjelju, u New Orleansu, njegov glas će se na UFC-u 318 posljednji put čuti u ritualu borilačke šetnje prema kavezu. Bit će to treći put da se suočava s Maxom Hollowayem, borcem čija je karijera poput njegove - teška, nesentimentalna, ali ipak veličanstvena. BMF pojas, taj simbol neukrotivosti koji više podsjeća na western mitologiju nego sportsku distinkciju, poslužit će kao idealan okvir za nešto što zapravo nema veze s pojasevima. Ovo nije borba za naslov. Ovo je epilog rivalstva dvojice velikana.

Poirierov put nije nikada bio linearan. Odrastao u Lafayettu, u američkoj saveznoj državi Louisiani, u ambijentu koji rijetko nudi drugu šansu, preživio je djetinjstvo obilježeno školskim izbacivanjima, sukobima s autoritetima i očajničkim potragama za pripadanjem.

- Louisiana nije samo savezna država, ona je stanje duha, rekao je jednom prilikom Donald Trump prilikom početka svoje kampanje za prvu predsjedničku utrku 2017. godine. Raskrižje juga i bajke, gdje su lanci povijesti još vidljivi u prašini seoskih cesta, a identitet dolazi iz krvi, glazbe i borbe. To je zemlja u kojoj se ljudi pozdravljaju s "yes ma‘am", gdje su vjera i lojalnost svetinje, gdje se u istoj ulici slavi jazz dok se iz druge kuće čuje skrušena molitva. Površinski, ona diše konzervativnim ritmom - puške na zidovima, trofeji iz lova, Biblija na stolu, ali u svojoj srži, Louisiana je nemirna, kontradiktorna, sirova.

U toj mikroklimi odrastao je Dustin Poirier, ne u New Orleansu, gdje se tolerancija izlijeva u ritmu karnevala, nego u već spomenutom Lafayetteu, gradu u kojem je prošlost bliža nego budućnost, a poštovanje se ne traži riječima, nego šakama. Tamo se ne sanja o Harvardu, a bome ni o korporativnim karijerama. Tamo "uspjeti" znači ne završiti u zatvoru ili u ovisnosti. Okruženje ne nudi put, već prepreke. Ulica te oblikuje. Ili te progutaju.

To nije kraj u kojem te uče kako upravljati emocijama, nego kako ih ugušiti. Nije kraj u kojem govoriš o traumi – nego je istresaš kroz akciju. Rijetko kroz umjetnost. Češće kroz bijes. U tom kontekstu, Poirier nije bio projekt uspjeha, nego anomalija. On nije samo preživio - uspio je u sredini koja uspjeh često guši prije nego ga prepozna.

No umjesto da propadne u anonimnost lokalne agresije, odlučio je kanalizirati svoju energiju u ono što ga je isprva i činilo neshvaćenim - borbu. Fightville, dokumentarac je koji je pokrio rani dio njegove karijere, a Dustin zabilježen je kao nebrušeni mladić koji gori od želje da bude netko, i već tada, s tremorom nervoze i gladi u glasu, jasno je bilo da gledaš čovjeka koji se ne bori samo protiv drugih - nego i protiv onoga što je mogao postati.

Njegova borbenost nije naučena u dvorani. Rođena je iz nužde. Louisiana ga nije naučila kako da se bori. Naučila ga je da mora. I upravo zato, kada je zakoračio u profesionalni MMA, nije izgledao kao netko tko ulazi u sport, nego kao netko tko se vraća kući.

Prva faza UFC karijere bila je ispunjena nasilnim estetikama i emocionalnim ožiljcima. Poraz od Chan Sung Junga, rat s Cubom Swansonom, osvetnički meč protiv Conora McGregora... Sve su to poglavlja u knjizi koja se nikada nije pokušavala uljepšati. On je gubio. Često. Ali je u svakom porazu ostavljao nešto svoje. Krv, ritam, i ono najvrjednije - poštovanje publike koja prepoznaje istinu i kad je zakopana pod porazom. Nisu ga krasili savršeni nizovi ni precizne kampanje za pojas. Krasila ga je dosljednost u izboru najtežih mogućih puteva. I spremnost da ide njima bez izlike.

Kada je prešao u laku kategoriju, dogodila se transformacija. Više nije bio samo dobar borac – postao je noćna mora za svakoga. Justin Gaethje, Eddie Alvarez, Anthony Pettis, Dan Hooker - njihova su imena danas uklesana u kolektivnu memoriju samo zato što su ih dijelili ring s njim. Poirier nije samo pobjeđivao. On je činio da pobjeda izgleda bolno, iscrpljujuće, gotovo samokažnjavajuće. Nije pobjeđivao da bi nadvladao, nego da bi bio siguran da je zaslužio.

A onda trilogija s McGregorom. Iako je komercijalno najeksponiranije poglavlje njegove karijere, Poirier se u tim borbama pokazao najviše čovjekom. Pristojan u eskalaciji, staložen u napadu, gospodin u trijumfu. Pobjeđivao je Conora, ali nije upao u zamku da postane njegova negativna slika. Ostao je Dustin - čovjek koji za sobom ne ostavlja pepeo nego primjer. A taj je primjer govorio da i najpopularniji trenuci mogu proći bez teatralnosti.

Tri puta je dobio priliku za punopravni naslov UFC prvaka - protiv Habiba Nurmagomedova, Charlesa Oliveire i Islama Makačeva. Oba puta izgubio je. Ne sramotno, ne neslavno, nego na način koji otkriva koliko je tanko ponekad to uže koje dijeli najbolje od onih koji uđu u povijest. Dustin nije pao jer nije bio dovoljno dobar. Pao je jer suparnici nisu pogriješili.

Posljednji pokušaj dogodio se nedavno, na UFC-u 302 prošlog ljeta, i bio je upravo onakav kakav jedino i dolikuje Dustinu Poirieru - krvav, tvrd, emotivno istrošen, ali bez tračka kajanja. S druge strane kaveza stajao je dominantni Islam Makačev. Poirier, svjestan što ga čeka, prihvatio je borbu bez iluzija. Nije vjerovao da je favorit. Nije vjerovao da mora pobijediti. Vjerovao je samo da zaslužuje još jednom ući unutra. I ušao je.

Pet punih rundi stajao je s Islamom - ne kao statist, nego kao sugovornik u borilačkom dijalogu koji nitko drugi još nije znao voditi toliko dugo. Pet rundi - koje nitko prije njega nije preživio protiv tog čovjeka. Prkosio je gravitaciji borbe, ustajao nakon rušenja, gurao naprijed kad su svi znali da ne mora. Bio je umoran, ali nije bio gotov. Bio je ranjen, ali nije bio slomljen. Sve do posljednje minute, kada je Makačev konačno zatvorio "D’Arce choke"- Poirier je tapkao, ali nije izgubio. Ne onaj koji je stajao 24 minute s čovjekom kojeg nitko ne može dotaknuti. Nije to bio kraj iz snova --ali bio je kraj koji potvrđuje da on nikada nije bio sanjar. Bio je borac. U najčišćem mogućem smislu.

Zato je legitimno, i gotovo neizbježno, postaviti tezu da je upravo Poirier najbolji borac u povijesti UFC-a koji nikada nije bio pravi prvak. Nema tu puno konkurencije. Nick Diaz? Više se borio protiv ideje sustava nego za pojas, eskapistički bježao od strukture koju je Poirier, u svojoj tihoj tvrdoglavosti, pokušavao osvojiti iznutra. Chael Sonnen? Sjajan trash talker, ali nikada kalibra koji ruši divove. Nate Diaz? Karizmatičniji nego što je bio doista opasan. Ali Dustin… Dustin je imao sve. I još više od toga – imao je integritet. Nepravedno zaboravljeni Joseph Benavidez napadao je pojas četiri puta i svaki put gubio, ali nikada nije vodio ratove epskih razmjera. Alexander Gustafsson bio je sekundu udaljen od sloma Jona Jonesa, no sekunda nije dovoljna da postaneš prvak.

Tu su i manje spominjani, ali vrijedni imena poput Graya Maynarda, koji je protiv Frankieja Edgara ostavio srce u kavezu i ostao vječno "runner-up", ili Dan Henderson, čija je veličina očita, ali čija UFC karijera nikada nije okrunjena naslovom, čak ni kada je zaslužila biti.

I dok je karijera tekla paralelno s ratovima u kavezu, Poirier je izvan njega gradio nešto tiše, ali jednako važno. The Good Fight Foundation - organizacija koju je osnovao sa suprugom Jolie – pomogla je brojnim obiteljima u Louisiani. Donirao je školsku opremu, izgradio igrališta, kupovao medicinske uređaje. Nije se hvalio time. Nije prodavao dobrotu. Samo ju je živio.

I sada, kad se sve privodi kraju, Dustin Poirier odlazi bez drame. Bez naricanja. Bez zahtjeva da mu se ispišu hvalospjevi. Odlazi tiho, ali s dignitetom čovjeka koji zna što je sve prošao i koliko mu je vrijedilo.

Možda nikada nije bio prvak u očima UFC birokracije. Ali bio je, i ostao, ono što svaki sport traži da bi preživio. Imao je lavovsko srce. Nije tražio kraljevstvo, ali ga je izgradio za druge. Nije nosio krunu, ali mu je glava nikada nije zatražila.

Max Holloway je favorit, a mnogi analitičari smatraju da je u boljoj natjecateljskoj formi od Dustina. Ali zna i on, kao što znamo i mi - Poirier je već dao sve. I to je više nego dovoljno.

Ogroman će pritisak biti na plećima Poiriera kojem je UFC pružio priliku da se pred domaćom publikom oprosti pobjedom nad veliki rivalom, ali "The Diamond" je najčvršći kada je pod što većim pritiskom.