Nekima je brutalno iskren, drugima nepodnošljiv. No jedno je sigurno – nitko ga ne može ignorirati. Bivši UFC-ov prvak vraća se u oktogon u Sydneyju u noći sa subote na nedjelju, ali borba za tron tek je dio njegove priče. Strickland je slojevit lik, puno kompleksniji nego što njegovi viralni ispadi sugeriraju. Većina ga poznaje samo po kontroverznim izjavama koje su dodatno zaoštrile već podijeljenu američku javnost. No, da bismo razumjeli sve slojeve njegove priče – bez upadanja u ideološke rovove – moramo zaviriti u prošlost koristeći prizmu vremena.
Nasilje u obitelji, izbačaj iz škole i ulazak u dvoranu koja će mu promijeniti život
Odrastajući u Coroni, na vrućim ulicama južne Kalifornije uz samu granicu s meksičkom savezno državom Baja California, Sean Strickland je brzo naučio da život nije samo "med i mlijeko". Dom nije bio utočište, već bojno polje. Otac je tukao majku i njega, sve dok jednog dana Sean nije posegnuo za gitarom i njome ga oborio. Mislio je da je gotovo – ali već sutradan, njegova majka platila je jamčevinu i vratila nasilnika kući. "To mi je bio prvi životni paradoks," rekao je Strickland u jednom od rijetkih emotivnih intervjua.
Tražeći stabilnost, Strickland se često oslanjao na djeda, čije su ekstremne neonacističke stavove upijali obiteljski razgovori i kultni film "American History X" iz kojih je mladi Sean izvukao samo onaj sadržaj koji mu se svojevremeno dopadao. Izbačen iz škole zbog rasističkih ispada, našao se na putu bez povratka – sve dok ga majka nije odvela u lokalnu MMA dvoranu, vjerujući da će višak energije izbaciti kroz borbe, a ne kroz sukobe na ulici.
Upravo je to i drugi paradoks koji prati njegovu intrigantnu životnu priču. Obično ljudi svoje mladenačke greške što prije zaboravljaju ili brišu iz sjećanja, a Strickland ponosno ističe kako su ga greške dovele do MMA dvorane u kojoj je promijenio svoju životnu putanju. Mislio je da je nepobjediv, a prva sparing runda ga je spustila na zemlju.
Uz novu strast u životu, Seanova jedina životna struktura u smislu ekstremnih stavova ubrzo se urušila. Shvatio je da u kavezu ne postoji superiornost jedne rase nad drugom: "Je**ote, pa ja ne mrzim nikoga." Represivni školski aparat nije uspio ono što su uspjeli naizgled obična strunjača ili kavez - ekstremne ideologije su polako gubile smisao.
Odlazak iz Corone i početak velike karijere
U regionalnoj organizaciji King of the Cage Strickland je doslovno pomeo konkurenciju, a 2014. debitirao je u UFC-u. Nizao je pobjede, povremeno nailazio na poraze, ali bi ih uvijek anulirao u sljedećem meču. Taj ritam držao je sve do 2022. godine, kada je dvaput uzastopno izgubio – prvo nokautom od Alexa Pereire, zatim u tijesnoj borbi protiv Jareda Cannoniera.
Mnogi su ga tada otpisali, no Strickland je odgovorio na svoj način – vraćanjem u vrh brutalnim pobjedama nad Nassourdienom Imavovim, Abusom Magomedovim i konačno, šokantnim porazom Israela Adesanye. Ta je pobjeda promijenila sve. Strickland je preko noći postao prvak, iako su ga analitičari do tada vidjeli samo kao izrazito solidnog borca, nikako kao vladara divizije.
Međutim, njegov uspon u oktogonu nije prošao bez posljedica izvan njega. Do tada ga je pratila fan baza koja je voljela njegov sirovi, nekorektni stil – publika koja je ignorirala njegove provokacije ili ih čak doživljavala kao "osvježavajuće iskrene". No, kada je postao prvak, reflektori američkih mainstream medija više nisu mogli ignorirati njegovo ime.
Strickland nije bio samo šampion – bio je simbol. A simboli, htjeli to ili ne, uvijek povlače reakciju. Dok su ga UFC fanovi slavili, njegova pojava u širem medijskom prostoru "zagrebao" je suprotni brežuljak koji nije bio spreman za njegovu sirovu retoriku.
Upravo na samom zenitu njegove dosadašnje karijere, na medijskim obavezama pred UFC 297 u Torontu, Strickland je imao najupečatljiviji govor koji ga je lansirao u američki mainstream. Novinar s MMA Weekly portala ga je pitao da objasni svoje objave na X-u, a Strickland je bez ikakve cenzure rekao sljedeće:
"Ti si dio velikog problema, beskralježnjak koji mi postavlja glupa pitanja. Prije samo deset godina, biti trans značilo je da si mentalno bolestan, ali ljudi poput tebe odjednom su odlučili promijeniti sve. Ti si infekcija, definicija slabosti – sve loše što se događa u ovom svijetu događa se zbog tebe. Dobra stvar je što svijet nije nasjeo na to – nije progutao ovu glupost i agendu koju gurate. Postoje dva spola, i ne želim da mojoj djeci u školi govore kakve bi trebale biti njihove sklonosti. Ovaj tip je je**ni neprijatelj! Pogledajte neprijatelja našeg svijeta – sjedi ovdje i postavlja svoja glupa pitanja."
Njegove riječi nisu ostale na marginama – eksplodirale su kroz društvene mreže i odjeknule u najvećim američkim medijima. Strickland je, možda i nesvjesno, napravio ono što su prije njega radili Colby Covington i Chael Sonnen, ali na potpuno drugačiji način. Nije ovo bio marketinški trik, nije bila pažljivo osmišljena persona – bio je to sirovi, nefiltrirani Strickland, bez imalo straha od reakcije.
Reakcija je, naravno, stigla. I bila je glasna.
Pobogu, tko je onda zapravo Sean Strickland?
UFC nije reprezentativan primjer klasičnog oblika američkog sportskog konglomerata poput NBA lige ili NFL-a. UFC je oduvijek bio buntovan brend, dijelom zbog toga što je 90-tih i početkom 2000-tih plivao na "marginama pravne riješenost sporta", a dijelom zbog toga što je vrhuška UFC-a pod vodstvom Dane Whitea oduvijek gajila slobodu govora odnosno njihov poslovni plan dijelom je bio oslonjen na prozivke i sirovu retoriku glavnih zvijezda.
Strickland je pravi "jackpot" za UFC, jer su iz problematičnog "gatekeepera" srednje kategorije dobili čovjeka koji unatoč odmazdi većeg dijela američkog mainstreama dobiva publicitet. A u očima Dane Whitea, negativni publicitet je i dalje publicitet. Zadnjih godina naučio je manevrirati u vodama između "heel role" uloge i moralne ambivalentnosti dijela UFC-ove publike. Postao je pravi "car-crash TV" fenomen - voljeli ga ili ne, jednostavno ne možete skrenuti pogled.
Ne ulazeći u opravdanost ili neopravdanost njegovih izjava, prava tema ovdje nije što Sean Strickland govori, već kako ga mainstream mediji percipiraju – i kako je, unatoč svemu, uspio preokrenuti igru u svoju korist.
Za većinu novinara on je "potkapacitiran lik", netko koga je lako diskreditirati i ukloniti iz ozbiljne rasprave. No, Strickland nije postao prvak samo u oktogonu – postao je i neočekivani medijski sparing-partner koji je, usprkos brojnim napadima, većinu svojih intervjua i sukoba s novinarima odradio na način koji ga nije slomio, već učinio još relevantnijim.
Ono što su mnogi očekivali – da će se pod pritiskom povući, ispričati ili prilagoditi narativu – nije se dogodilo. Umjesto toga, Strickland je uspio ostati dosljedan sebi i još više učvrstiti svoju publiku. Ako je mainstream medijska mašinerija pokušala marginalizirati Stricklanda, rezultat je bio upravo suprotan – njegova prisutnost nikad nije bila veća.
Fanovi su u Stricklandu prepoznali "no filter" lika, netko tko odbacuje diplomatske odgovore i govori ono što misli, bez obzira na posljedice. U kulturi gdje su stavovi ili sterilizirani do neprepoznatljivosti ili ekstremno agresivni, Stricklandova retorika rezonira s onima koji su umorni od medijski ispeglanih figura. On nije samo borac – on je odraz podijeljenog društva u kojem ljudi traže ili sigurnost političke korektnosti ili sirovu autentičnost, pa makar bila neugodna i kontroverzna. A u Americi današnjice, kontroverza uvijek prodaje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....