Danas se navršava 15 godina od preranog odlaska veličanstvenog sportaša, našeg boksačkog velikana Mate Tea Parlova.
Imao je tek 60 godina kada ga je zaustavila teška bolest. Suočio se njome hrabro i dostojanstveno, kakvim ga pamte milijuni obožavatelja iz aktivnih mu boksačkih šampionskih godina. I kakvim ga znamo svi mi koji smo ga imali privilegij bliže upoznati i dijeliti s njim svakodnevicu i onda kada je sišao s ringa i uživao u, kako je uvijek govorio, normalnijem životu. O Mati Parlovu je napisano i ispričano sve. Oni koji su se kasnije rodili, odnosno, oni koji nisu poznavali doživljaj fantastične mu karijere i društvene fenomenologije ondašnjeg vremena, logično je da manje mogu pojmiti dimenziju tog velikana. Emocije su prema Parlovu primjerene protoku vremena. Suvremenici su i danas nostalgični oko njegove karijere i svega što im je priuštio senzacionalnim uspjesima. Petnaest godina od njegove smrti memorije su snažne i odraz ponosa u svim generacijama koje su ga doživjele.
Mlađi o njemu slušaju od starijih i jasno naziru upravo iz te emotivne retorike koliko je bio važan, društveno i sportski. Iz današnjeg kuta ovaj tekst (skraćen), nastao za potrebe znanstvenog skupa u Istri o velikanima povijesti, čini se primjerenim za sve generacije.
Mate Parlov, u svojim počecima iskoraka prema (većinski) šampionskoj eri, bio je stipendist Sportskih novosti, a ne samo višestruki laureat Izbora najboljeg sportaša. Imao je osobiti respekt prema SN za aktivne karijere. Nakon prestanka boksanja, kad se povukao iz javnosti i uglavnom izbjegavao medije, našem listu je uvijek davao ekskluzivne intervjue. Nije volio ići na javne skupove, ali je odmah prihvatio naš poziv da svojom nazočnošću uveliča svečano obilježavanje 50. godišnjice izlaženja Sportskih novosti u Zagrebu 1995.
Najveća amaterska borba ikad
“...Kakva je svjetska veličina bio možemo navesti jedan primjer, Kuba. Zatvorena u svojem bivanju svijetu se posebno i ponosno predstavljala kroz svoje vrhunske sportaše i pogotovo kroz praktično nepobjedive boksače. U takvoj Kubi, pred njenim fanatičnim navijačima, pred njenim neprikosnovenim liderom Fidelom Castrom, Mate Parlov 1974. godine doživio je najveće počasti. U dvoboju za naslov svjetskog amaterskog prvaka, u Coloseum dvorani pred 14 tisuća gledatelja, u meču koji je imao nemjerljivo veću geopolitičku vrijednost od pukog sportskog uspjeha, u jednom osobito delikatnom vremenu svijeta, Parlov se hrabro sučelio idolu Kube, Gilbertu Carillu. Dvije godine prije, na Olimpijskim igrama u Münchenu, već je pobijedio kubansku zvijezdu u dojmljivom finalu uz 3 nokdauna i osvojio prvo zlato u povijesti Jugoslavije. Upravo zato je finale SP-a u Havani bilo sudbinsko za Carilla, Kubu, ali i Parlova. Devet minuta borbe u Havani proglašeno je od stručnjaka najboljim amaterskim mečom u povijesti boksa. Bio je sigurno jedan od najuzbudljivijih, s čak 6 nokdauna! Carillo je Parlova u prvoj rundi čak dva puta odmah bacio na pod izazvavši delirij 14 tisuća navijača i prisutnog Fidel Castra. No, pri kraju prve runde sijevnula je prvi put gromovita ljevica Parlova i Kubanac je pao na pod. Prvi šok za domaće navijače, i samo početak. U iduće dvije runde Mate je čak tri puta rušio Carilla i djelovao toliko nadmoćan da suci nisu imali prostora da ga oštete na račun domaćina. S 3:2 Parlov je osvojio prvu svjetsku titulu, za sebe, ali i Jugoslaviju...
"Bio je to možda najveći meč moje karijere jer da bih pobijedio Carilla u njegovoj kući, na Kubi, morao sam biti najbolji od svih svojih izdanja. Prvo sam pobijedio sebe, a onda i njega, u najtežim mogućim uvjetima, sam protiv svih."
Tako mi je godinama kasnije pričao Parlov, u ne baš čestim razgovorima o njegovoj karijeri. Volio je pričati o svakodnevici, običnom životu. Uživao je u tome...
Govoriti o sportašu Parlovu prilično je banalno, iako govorimo o grandioznim dosezima. Podsjetit ćemo, u 310 amaterskih mečeva, sa samo 13 poraza, osvojio je 8 naslova prvaka Jugoslavije, 5 naslova prvaka Balkana, 2 puta bio je prvak Europe i jednom svijeta, osvojio je olimpijsko zlato i sve te titule Europe, svijeta i Olimpijskih igara bile su njegove, ali i za Jugoslaviju prvi put. Zato je bio čak tri puta proglašavan najboljim sportašem bivše države. Kad je prešao u profesionalce, što je izazvalo u početku državni potres, odradio je 29 mečeva, uz 24 pobjede, od čega 12 nokautom, 2 remija i 3 poraza. U tom je redoslijedu postao prvak Europe i svijeta…
Kratko rečeno, osvojio je ama baš sve što se moglo osvojiti do svjetskih razina, a jedinstvene amaterske dosege ponovio je i u profesionalnoj konkurenciji. Upravo je po tome Parlov zasluživao da ga tretiraju u istoj rečenici i vrijednosnim sustavima s apsolutno najvećim sportašem modernog vremena, Muhammadom Alijem. Naime, Ali je osvojio sve profesionalne, najprestižnije titule, obilježio svijet jedinstvenom karizmom. Parlov je, za razliku od takvog globalnog fenomena 20. stoljeća, osvojio i sve profesionalne titule, ali za razliku od Alija, i bilo koga drugog, i sve amaterske titule, i kontinentalne, i svjetske, i olimpijske. To ga je učinilo fenomenom, kojem su takvu dimenziju simbolično vrednovali upravo neprikosnoveni Ali i njegovi treneri te slavni promotori.
Fenomen i izvan ringa
Jedan od njih, Angelo Dundee, bio je sukomentator meča Parlov - Cuello za titulu prvaka svijeta u Milanu i to za američku publiku. Toliko se oduševio raskošnim talentom Parlova da ga je osobno pozvao da bude specijalni gost Muhammada Alija na njegovom legendarnom meču 1978. godine protiv Leona Spinksa u Las Vegasu. Parlovljevo mjesto u prvom redu ispred ringa, u kutu svite Muhammada Alija, za meč koji je onomad tretiran jednim od najslavnijih trenutaka sportske povijesti Amerike i svijeta, bilo je zapravo simbolična priznanje fenomena Parlov na najprestižnijoj pozornici. I potvrda da pripada redu najvećih sportaša-boksača 20. stoljeća...
Govoriti o Mati Teu Parlovu izvan ringa i daleko od blještavila pozornica svjetske slave, znači govoriti opet o fenomenu. I opet ću se vratiti na tezu o jedinstvenom doživljaju druženja s Parlovom, što mi je omogućavalo da ga pobliže upoznam i objektivnije sagledavam. Za okruženje, lokalno i nacionalno, on je bio prvak Parlov, za nas koji smo mu bili bliži on je bio Teo...
Moglo bi se reći da sam tog čovjeka, podrijetlom iz Ričice kraj Imotskog, a 12 godina nakon rođenja u Splitu doselio se s roditeljima u Pulu, intenzivnije počeo upoznavati krajem 1970-ih. Zaključio je karijeru i krenuo u tzv. običan život. U njegovom slučaju bila je to lakonska teza jer najveća mu je nauka bila živjeti normalno. Iako je 1979. godine ostavio rukavice, idolatrija nije prestajala. Činjenica da je svakim danom dolazio u svoj kultni kafić u centru Pule bila je dodatna motivacija svima koji su dolazili u grad, sa svih strana bivše Jugoslavije, da ga dođu vidjeti. U tom kafiću svjedočio sam i osobno gotovo procesijama bezbroj ljudi, predstavnika svih dobnih i socijalnih generacija, koji su samo zbog njega putovali u Pulu, a nerijetko i ekstremnim reakcijama idolopoklonstva, kakve smo do tada mogli viđati tek u TV sekvencama masovnih delirija oko svjetskih poznatih rock zvijezda. Iz prve ruke sam znao, a vremenom se na djelu uvjerio, kako je Parlov bio silno umoran od tog zagrljaja masa. Ono što je u pravilu veliki problem vrhunskim sportašima nakon karijere, a to je manjak pažnje masa i medija, to je Parlovu bila neostvarena želja. I po tome je bio jedinstven. Onog dana kad je odradio posljednju rundu 15 godina duge karijere, pričao mi je u brojnim noćnim razgovorima, prestao je doslovno biti sportaš. Petnaest godina posvećivao je 24 sata dnevno boksu, vježbao je tako da su ga i njegovi treneri kočili jer je izgledalo kao da se samokažnjava naporima. Borio se protiv sebe i za pomicanje granice izdržljivosti, borio se protiv suparnika i, naposljetku zasićen, odlučio je živjeti za sebe daleko od svega toga. Nije želio ni o tome da je završio Ekonomski fakultet, da mu je nedostajao tek jedan ispit na postdiplomskom studiju. U širini njegovih intelektualnih horizonta, načitanosti, ali i pučkoj jednostavnosti, skromnosti prohtjeva, poniznosti da osobno odradi svakodnevnu smjenu u kafiću, u vrtlogu njegovih vrlina i mana, kojih se nije stidio, dapače, zrcalila se duša običnog čovjeka. Onog koji se bori sa stvarnošću da mu ne daju živjeti kao običnome, onome koji ne krije svoje mane jer se nada da će ga zbog toga manje pritiskati masovni zagrljaj...
Mate Parlov bio je kozmopolitske dimenzije. I bez obzira na to što je ritam povijesti donio mijene na prostorima kojima je 1970-ih bio neprikosnoveni idol, ostao je vjeran svojoj publici i obožavateljima. Kolika je dimenzija tog odnosa postalo je najjasnije u danu objave njegove smrti, 29. srpnja 2008. godine, kada se u svakom kutu prostora bivše Jugoslavije, s nepatvorenom tugom ali i opipljivim ponosom, decentno opraštalo od velikana povijesti i miljenika masa i običnih ljudi.
Obožavao Pulu, Istru, Istrane...
Mate Teo Parlov poslije karijere rijetko je odlazio iz Pule, odnosno, Fažane gdje je obiteljski mu dom. Iako je bio iz okolice Imotskog, iako je kasnije postao svojina svih u bivšoj državi, iako je bio dočekivan u statusu VIP osoba na najprestižnijim svjetskim pozornicama i adresama, Mate Parlov obožavao je Pulu, Istru, Istrane i ovdašnji način i kulturu življenja. Kozmopolitsku kulturu. I kad smo zajedno odlazili na neku od tih prestižnih destinacija, kad bismo sjeli u auto vazda mi je govorio “kreni da se što prije vratimo doma u Pulu”. Jednom sam ga tako u povratku s proslave proglašenja najsportaša u Zagrebu pitao da mi objasni kako je uspio iz svjetske slave i pažnje, i očekivane posljedične materijalne zadovoljštine, koja ipak nije u njegovom slučaju bila dovoljna za cijeli život, tako lako prijeći na frekvenciju običnog čovjeka, koji svakodnevno radi i bori se za pristojnu egzistenciju, bez velikih prohtjeva. Izrekao mi je jedan citat, ne znam tko je autor, ali jako dobro znam da sjajno zrcali njegovu filozofiju života...
"Nije sretan čovjek onaj koji ima sve što treba, nego je sretan onaj čovjek kojemu treba sve što ima!"
Veliki šampion na ringu ponovio se i u običnom životu. Ne zna se koja mu je pobjeda bila veća...
