Kad su u pitanju apsolutni prvaci teške kategorije boksa, odnosno ljudi koji su ujedinili "heavyweight" pojaseve svih relevantnih federacija, sportska povijest ih pamti tek petoricu - Mike Tyson, James "Buster" Douglas, Evander Holyfield, Riddick Bowe i Lennox Lewis. Pri tome treba istaknuti da je WBO verificiran 2004. godine, čime je započela era četiriju pojaseva, što znači da, zapravo, do danas nijednom teškašu nije uspjelo ostvariti vlasništvo nad sve četiri velike titule. Prvi kojima bi to moglo poći za rukom su Oleksandr Usyk ili Tyson Fury, no to je dio jedne druge teme, o kojoj su prethodno već ispisane brojne kartice novinskih tekstova. Ovo, naime, nije priča o njima - ovo je priča o Riddicku Boweu (43-1, 33 nokauta).
Odrastanje i boksački počeci
Bowe je rođen 10. kolovoza 1967. u New Yorku, kao dvanaesto dijete Dorothy Bowe (od ukupno trinaest), a odrastao je u opasnom dijelu istočnog Brooklyna - Brownsvilleu. Sportska povijest svjedoči kako surova i tvrda okruženja gotovo redovito znaju iznjedriti vrhunske sportaše i prvake, pa je tako zanimljiv podatak da je u istom kvartu (od 10. godine) živio i Mike Tyson, koji je pohađao i istu osnovnu školu kao Bowe, a dva su teškaška velikana tijekom šestog razreda čak i dijelila učionicu.
Riddick je rukavice prvi put navukao u boksačkom klubu Bedford-Stuyvesant, a urođeni talent za bavljenje "plemenitom vještinom", u kombinaciji s vrhunskim fizičkim predispozcijama (196 centimetara visina, 206 centimetara raspon ruku) i prirodnom tjelesnom snagom kapitalizirao je već tijekom svojih amaterskih dana, osvojivši četiri New York Golden Gloves turnira. Kao najbolji poluteškaš Sjedinjenih Američkih Država bio je rangiran već 1985., a iste je godine osvojio i zlato na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Bukureštu. Dvije godine kasnije uzeo je, kao superteškaš, broncu na Panameričkim igrama u Indianapolisu, a 1988., u istoj težinskoj kategoriji, srebro na Olimpijskim igrama u Seoulu, izgubivši u (po mnogima kontroverznom) finalu od Lennoxa Lewisa prekidom u drugoj rundi.
Uspješan prijelaz u profesionalce
Nedugo nakon navedenog poraza, Bowe je odlučio zaplivati profesionalnim vodama, a brigu o njegovoj karijeri tada je preuzeo menadžer i promotor Rock Newman s kojim je potpisao ugovor, dok mu je trener bio cijenjeni Eddie Futch, koji je u Riddicku prepoznao izniman talent ustvrdivši svojedobno kako "Bowe ima više potencijala od bilo kojeg boksača kojeg je ikada trenirao". Slično kao u amaterskoj konkurenciji, i među profesionalcima je taj potencijal također vrlo brzo došao do izražaja. Stasiti teškaš razorne desne ruke svoj je profesionalni debi odradio početkom ožujka 1989., nokautiravši Lionela Butlera u drugoj rundi.
Vrhunsku boksačku kvalitetu, ali i ozbiljnost svojih namjera, višestruko je potvrđivao u narednih dvije i pol godine. Bio je vrlo aktiva, te boksao gotovo svaki mjesec (nekad i po više puta mjesečno) i tijekom tog razdoblja, sve do rujna 1991., pobijedio čak 25 teškaša, pri čemu je isporučio 19 nokauta. Treba reći da je i dobar dio tih boksača čije je skalpove Bowe prikupio u svojoj dotadašnjoj kolekciji, odgovarao opisu "journeymana", odnosno da su mnogi od njih poslužili za Amerikančevo građenje karijere i skora. To se, međutim, nipošto ne može reći za, primjerice, Tyrella Biggsa (osvajač zlatne medalje s OI 1984. u Los Angelesu), Pinklona Thomasa (bivši WBC prvak), Tonyja Tubbsa (bivši WBA prvak) ili Brucea Seldona (bivši WBA prvak), koje je Bowe, također, pobijedio u predmetnom vremenskom intervalu.
Trijumfi u obračunima sa značajnajim teškaškim imenima donijeli su Boweu priliku da, krajem listopada 1991., u Washingtonu, boksa s Elijahom Tilleryjem za WBC-ov upražnjeni naslov kontinentalne Amerike, a iz tog meča je izašao kao pobjednik budući da je njegov protivnik diskvalificiran - i to u pomalo bizarnom spletu okolnosti. Bowe je, naime, dominirao u prvoj rundi i pred sam kraj iste poslao protivnka u "knockdown", a Tillery se pridigao te se akcija nastavila i nakon zvuka gonga. Tillery je krenuo prema Boweu, koji je instinktivno reagirao bacivši direkt. Tillery je potom potegnuo nekoliko udaraca nogom ("low kickova") prema Boweu, nakon čega je Riddick eksplodirao i ispalio boksačku seriju udaraca bacivši Elijaha ga na konopce. Intervenirao je tada i Boweov promotor Newman zgrabivši Tilleryja s leđa, a boksač nadimka "Phoenix Steel" prevrnuo se preko konopaca i ispao iz ringa. Nakon što je ponovno uspostavljen red, donesena je odluka kako je Tillery, na opće iznenađenje televizijskih komentatora - diskvalificiran zbog udaraca nogom. Kako bi se poravnali računi, dva mjeseca kasnije organiziran je i revanš, a Bowe je zauvijek završio priču s Tilleryjem nokautiravši ga u četvrtoj rundi.
U narednim mjesecima nokautirao je i Conroyja Nelsona, Everetta Martina i Perrea Coetzera, a pobjeda nad potonjim teškašem donijela mu je i status obveznog WBA-ovog izazivača, odnosno borbu s tadašnji apsolutnim prvakom - Evanderom Holyfieldom - i uvod u potencijalno najznačajniju teškašku trilogiju svih vremena.
Trilogija s Holyfieldom
Bowe i Holyfield prvi su se puta susreli sredinom studenog 1992. godine, u vegaškom Thomas & Mack centru, a taj okršaj ostat će zlatnim slovima upisan u povijesnim knjigama teške divizije boksa. Spektakularni okršaj dvojice dotada neporaženih teškaša, naime, bio je obilježen visokim intenzitetom, te brojnim brutalnim i epskim izmjenama nepojmljivim za današnje "heavyweight" mečeve. Dvojica beskompromisnih ratnika "pucala" su iz sveg raspoloživog oružja, "bombe" su sijevale sa svih strana, a sekvenca koja najbolje oslikava prirodu toga meča odnosi se na 10. rundu, koju je magazin "Ring" proglasio najboljom rundom te godine, dok je komentator Al Bernstein tijekom samog prijenosa meča uskliknuo"Ovo je bila jedna od najvećih rundi u povijesti teške kategorije. Točka!". Brojni boksački fanovi složit će se s tezom ne samo da je riječ o jednoj od najvećih rundi - nego da je ono što su Bowe i Holyfield isporučili te noći vjerojatno i ponajbolja borba, općenito, u povijesti teške divizije. Iz tog "rata" kao pobjednik je, na koncu, izašao Bowe, koji je slavio jednoglasnom sudačkom odlukom i tako se ustoličio na mjesto apsolutnog prvaka, odnosno teškaškog vladara.
Nakon osvajanja titula, kao logičan sljedeći korak nametao se meč između Bowea i Lewisa, starih znanaca iz finala Olimpijskih igara u Seoulu, međutim, do tog obračuna, nažalost, nikad nije došlo budući da se dionici nisu uspjeli dogovoriti oko financija, odnosno "podjele plijena", a što ni ne čudi ako se uzmu u obzir nerealni financijski zahtjevi iz Boweovog tabora (raspodjela zarade u omjeru 90:10). Svakako treba istaknuti da je Lewis krajem listopada 1992. pobijedio Donovana Ruddocka, čime si je osigurao status WBC-ovog "mandatory challengera" a Bowe je, u konačnici, otišao toliko daleko u nastojanjima izbjegavanja meča s britanskim teškašem da je sazvao medijsku konferenciju na kojoj se odrekao WBC-ovog pojasa i bacio ga u smeće, predstavivši to prosvjedom protiv WBC-a i njegovog tadašnjeg predsjednika Josea Sulaimana, zbog nezadovoljstva isplatom. Epizoda s eskiviranjem Lewisa i danas je predmet brojnih rasprava među zaljubljenicima u boks, odnosno detalj kojeg mnogi spočitavaju Boweu kad valoriziraju uspjehe koje je polučio tijekom svoje profesionalne karijere.
Bilo kako bilo, "Big Daddy" je preostale pojaseve branio u mečevima protiv Michaela Dokesa i Jessea Fergusona, nokautiravši navedene protivnike u prvoj, odnosno drugoj, rundi, a onda je na red došao - revanš s Holyfieldom. Drugi čin njihove međusobne epopeje uprizoren je početkom studenog 1993. u vegaškom Caesars Palaceu. Bowe i Holyfield ponovno su isporučili spektakularnu borbu prepunu akcije, no ovog je puta Holyfield djelovao odlučnije, pa i pripremljenije, te kombinacijom brzine, pokretljivosti, pravovremenih udaraca i kontranapada, te povrh svega, ratničkim srcem, izvojevao pobjedu. Slavio je većinskom odlukom sudaca i tako vratio IBF i WBA titule u svoje vlasništvo, a Boweu nanio prvi (i jedini) poraz u karijeri.
Osim po novom bespoštednom "ratu" dvojice teškaških velikana, druga borba između Bowea i Holyfielda ostat će upamćena i po nevjerojatnom incidentu koji se dogodio sredinom sedme runde. Tada je, naime, američki padobranac James Miller paraglajderom sletio na konopce ringa, zbog čega je nastavak runde bio odgođen za gotovo pola sata. Nakon meča Bowe je tvrdio kako je bio uvjeren da će, zbog Millerovog incidenta i svega što je uslijedilo, njegova druga borba protiv Holyfielda biti preinačena u "no contest". To se nije dogodilo, no zato je njegova sljedeća borba, u kolovozu 1994., završila kao "NC" zbog Boweovog udaranja Bustera Mathisa dok se ovaj nalazio na podu, što je protumačeno kao "nenamjerna pogreška". Potom je Bowe, tri mjeseca kasnije, jednoglasnom sudačkom odlukom pobijedio Larryja Donalda (kojeg je udario i na press konferenciji) i tako se vratio na pobjednički kolosijek s kojeg je kratko izbivao. U ožujku 1995. osvojio je WBO titulu (neverificiranu) nokautiravši Herbieja Hidea u šestoj rundi, a tri mjeseca kasnije istu je i obranio pobjedom nad svojim ponajvećim rivalom iz amaterskih dana, Jorgeom Luisom Gonzalezom (također nokaut u šestoj rundi).
Nedugo potom Bowe se odrekao tada praktično beznačajnog WBO naslova, a onda je, početkom studenog 1995., ponovno zaplesao među konopcima, a s kim drugim nego s - Holyfieldom. Treći i posljedni čin antologijske trilogije ponovno se odvio u vegaškom Caesars Palaceu i pružio novu dozu punokrvnog teškaškog "vatrometa" kakvog danas možemo pogledati još samo na YouTubeu ili, eventualno, na TV Kalendaru. U jednoj od razmjena, tijekom šeste runde, Holyfield je pogodio Bowea razornim lijevim krošeom i grubo ga prizemljio. Sudac je brojao, izgledalo je kao da je priča gotova, ali Bowe se pridigao i "preživio" tu rundu, a onda u osmoj - potpuno preokrenuo situaciju u svoju korist. Najprije je rušio Holyfielda lijevim krošeom, a a nakon što se ovaj digao i, vidno uzdrman, nastavio borbu, Bowe je povezao još dva desna krošea, poslao svog velikog rivala u konopce i tako prisilio suca da zaustavi borbu.
Put prema dnu
Nakon pobjede nad Holyfieldom u trećem meču, Bowe je, srpnju i prosincu 1996., u dva navrata ulazio u ring s Andrewom Golotom, a oba su meča završila Golotinom diskvalifikacijom zbog nedozvoljenih udaraca. Poslije okršaja s Poljakom, Bowe je odlučio objesiti boksačke rukavice o klin, sa samo 29 godina na leđima - i tada zapravo kreće njegovo, mogli bismo reći, moralno i životno posrnuće. U prvim danima svoje boksačke mirovine Bowe je donio odluku o pridruživanju Korpusu američkih marinaca. Tvrdio je svojedobno da se na takav potez odlučio kako bi svoju majku učinio ponosnom, a istovremeno i povratio tjelesnu formu. Početkom veljače 1997. stigao je u regrutni centar marinaca u Južnoj Karolini, a uvidjevši što se sve od njega tamo očekuje, u kontekstu discipline, stege i same vojne obuke, bivši prvak napustio je bazu nakon samo tri dana.
Ljudi bliski Boweu u javnim su istupima tvrdili kako je boksački velikan nakon borbi s Golotom pokazivao ozbiljne znakove oštećenja mozga, koji su se najčešće manifestirali u nerazgovijetnom govoru, usporenosti i dezorijentaciji. Upravo su ti i takvi zdravstveni problemi bili temelj na kojem su njegovi odvjetnici kasnije gradili obrambeni strategiju na sudu, nakon što je Bowe potpuno izgubio kontrolu i učinio stvari koje su ostavile trajnu mrlju na njegovoj karijeri (koja je, po mišljenju mnogih boksačkih stručnjaka, trebala biti i kudikamo veća s obzirom na njegov talent i kvalitetu).
U veljači 1998., naime, Riddick je oteo svoju suprugu Judy (koja tada više nije živjela s njim) i njihovo petero djece. Toga se dana odvezao do njezine kuće u Corneliusu (Južna Karolina) naoružan nožem, suzavcem, lisicama i samoljepivom trakom. Pod prijetnjom nožem, natjerao je članove svoje obitelji da uđu u automobil, a zatim ih vozio 320 kilometara, nakon čega su sjeli u McDonald‘s u South Hillu (Virginia). Judy je iskoristila priliku koja joj se ukazala u restoranu i prijavila Bowea policiji, a on je bio ekspresno uhićen i priveden u obližnju postaju.
Judy je odbila podići optužnicu, ali je Bowe, koji je priznao počinjenje djela, proglašen krivim sukladno federalnom Zakonu o nasilju u obitelji. Maksimalna zapriječena kazna za zločin iz te domene iznosila je deset godina zatvora uz novčanu kaznu od 250.000 dolara, ali je nagodbom smanjena na dvije godine, da bi, 29. veljače 2000., sudac osudio Bowea na samo 30 dana zatvora, prihvativši tezu obrane o oštećenju mozga. Kasnije je ta presuda poništena, a Bowe je odslužio ukupno 17 mjeseci u saveznom zatvoru. Početkom veljače 2001. također je uhićen, ovog puta na Long Islandu, nakon svađe s novom suprugom, koju je, navodno, vukao po podu držeći je za kosu i ostavivši joj posjekotine po tijelu. Policija je intervenirala i kada se fizički sukobio sa sestrom Thelmom, odnosno nećakom Joeyjem. "Big Daddy" tako se od ogromne boksačke zvijezde, u vrlo kratkom vremenu strmoglavio, u provaliju posrnulih idola. Nekadašnji apsolutni svjetski prvak, koji je na vrhuncu svoje slave zarađivao enormne svote novce za to vrijeme, našao se u bezdanu, pritisnut privatnim, pravnim i financijskim problemima.
Prodaja ugleda
Kako bi se iz tog bezdana barem djelomično "iščupao", pokušao je ponovno zajahati na staroj slavi. Krajem rujna 2004. odradio je svoj povratnički meč protiv Marcusa Rhodea, kojeg je pobijedio tehničkim nokautom u drugoj rundi, a slavio je i sljedeće godine u srazu s Billyjem Zumbrunom (podijeljena sudačka odluka). Sredinom prosinca 2008. u njemačkom Mannheimu je svladao domaćeg predstavnika Genea Pukalla, a to je ujedno bio i njegov posljednji boksački meč. Sva tri navedena protivnika bili su boksački anonimusi, a unatoč pobjedama, Bowe je u tim borbama, s kilažom između 120 i 130 kilograma, izgledao poprilično otužno; nije više bio ni sjena onog borca koji je s Holyfieldom obilježio jednu eru svjetskog "heavyweighta".
Pritisnut egzistencijalnim problemima, Bowe je, sredinom lipnja 2013., odradio čak i kikboksački meč na Tajlandu, u kojem je poražen tehničkim nokautom od stran Ukrajinca Jevgenija Golovina, nakon što je prethodno pet puta padao zbog "low kickova" koje je primao. Nije to bila ozbiljna borba, bio je to očajnički pokušaj za podebljavanjem budžeta koji se temeljio na žalosnoj prodaji teško stečene reputacije jedne boksačke legende. U izvještaju Associated Pressa stajalo je da na priredbi u tajlandskoj Pattayi nije bilo čak ni svlačionica, već su se borci, uključujući i tada 45-godišnjeg Bowea, presvlačili u otvorenom šatoru. Miljama daleko, figurativno i doslovno, od glamura i sjaja čuvenog Caesars Palacea, koji i danas, zajedno s borilačkim fanovima diljem planeta, pamti tko je, i što je, nekada bio Riddick Bowe.
