Olimpijskim boksačkim turnirom kroz povijest gotovo uvijek su dominirali Kubanci. Država koja je na glasu kao najveća boksačka sila u amaterskom boksu proizvela je mnoštvo ponajboljih amaterskih boksača u povijesti, a višestruke zlatne medalje njihov su standard na Olimpijskim igrama.

Recimo, 1992. godine u Barceloni, kubanski boksači osvojili su čak sedam zlatnih medalja, a kolekciji su pridodali i dva srebra. Istina da se turnir tada održao u 12 različitih težinskih kategorija, što je znatno veća brojka u odnosu na sedam kategorija koje su bile dio ovogodišnjih Igara u Parizu. Unatoč većem broju težinskih kategorija, uspjeh Kubanaca je uistinu za divljenje.

No, situacija u olimpijskom boksu već neko vrijeme država svojevrsni zaokret, a Uzbekistan je država koja se polako ističe kao nova vodeća velesila. Uzbekistanski boksači prvi nastup na OI upisali su 1996. godine u Atlanti. Karim Tulaganov tada je osvojio broncu, a četiri godine kasnije Mahamaatkodir Abdoollayev priskrbio je Uzbekistancima prvu zlatnu olimpijsku medalju u boksu.

Dugo Uzbekistanci imaju svoje ‘‘konje za trku‘‘, odnosno, boksače za napad na najvišu stepenicu postolja. Na Igrama u Parizu imali su ih više nego itko drugi. Naime, nakon što je završio program olimpijskog boksačkog turnira, više je nego jasno kako su Uzbekistanci najdominantnija nacija na ovogodišnjim OI. Njihovi boksači osvojili su pet od mogućih sedam zlatnih medalja.

Hasanboy Dusmatov zlatni je u kategoriji do 51 kg, dok je Abdumalik Khalokov bio najbolji u kategoriji do 57 kg. Zlatna medalja oko vrata stavljena je Asadkhuji Muydinkhujaevu (-71 kg) i Lazizbeku Mullojonovu (-92 kg) također. Drugo olimpijsko zlato u svojoj karijeri osvojio je superteškaš Bakhodir Jalolov. S dva zlata može se pohvaliti i već spomenuti Hasanboy Dusmatov. On je svoje prvo zlato osvojio 2016. godine u Rio de Janeiru.

Kubanac Erislandy Alvarez u kategoriji do 63,5 kg i Ukrajinac Oleksandr Khyzniak (-80 kg) jedini su ovogodišnji osvajači zlata koji ne dolaze iz Uzbekistana.

Iskorak uzbekistanskog olimpijskog boksa dogodio se zapravo još 2016. godine. Uzbekistanci su tada osvojili tri zlata, jednako kao i Kubanci. Međutim, ukupno sedam medalja otišlo je u Uzbekistan, dok su Kubanci osvojili šest i ostali su u poretku medaljaša iza ove azijske države.

Nerijetko čujemo kako je lakše doći na vrh, nego ostati tamo. Uzbekistanci su se u to uvjerili četiri, odnosno pet godina nakon Rio de Janeira. Na Igrama održanim 2021. godine u Tokiju, samo je Bakhodir Jalolov osvojio medalju. Ostali uzbekistanski boksači podbacili su na tom turniru i Uzbekistan je u tom trenutku djelovao kao ‘‘One Games wonder‘‘, odnosno, ‘‘čudo koje je zabljesnulo na jednim Igrama‘‘. Svi koji su vjerovali da Uzbekistanci nikada više neće izdominirati olimpijskim boksačkim turnirom, grdno su se prevarili.

Kao što smo već naveli, pet zlatnih medalja u Parizu uzeli su njihovi reprezentativci, a najbliže na ljestvici medaljaša došla im je Kina s tri zlata i dva srebra. Treba istaknuti kako su sve kineske medalje došle u ženskoj konkurenciji, a Uzbekistanci zasad vladaju samo muškom konkurencijom.

Pravovremena reakcija dvojice Britanaca spasila je čovjeka zaduženog za uzbekistansku boksačku bajku

Njihov uspjeh u Parizu popraćen je i jednom vrlo lijepom pričom, ali ta priča mogla je imati tragičan završetak. Naime, ranije ovaj tjedan, točnije u četvrtak, Uzbekistanci su bili blizu da ostanu bez glavnog izbornika. Tulkin Kilichev pretrpio je srčani udar nakon što su njegovi boksači došli do prvog zlata u Parizu. Kilichevu je pozlilo u svlačionici nakon što je Hasanboy usmatov osvojio zlatnu medalju, a život su mu spasili Britanci, odnosno članovi njihovog boksačkog tima. Britanski timski liječnik Harj Singh i fizioterapeut Robbie Lillis zatekli su Kilichev u vrlo teškom stanju usred infarkta i CPR-om (Kardiopulmonalna reanimacija) započeli su akciju spašavanja Tulkina Kilicheva. Lillis se poslužio i defibrilatorom, a njihova pravovremena i dobro odrađena reakcija vjerojatno je spasila život izborniku Uzbekistanske boksačke reprezentacije.

Kilichev je ostatak turnira proveo u bolnici prateći svoje boksače kako dominiraju turnirom, a Bakhodir Jalolov bio je posljednji među petorkom koja je došla do zlata. Jalolov je osobno došao uručiti medalju svom izborniku, a u obraćanju medijima pojasnio je značaj Kilicheva za boksačku reprezentaciju Uzbekistana.

‘‘Kilichev nam je više poput oca, nego trenera. On nas je odgajao, educirao i prenosio sportski duh na nas. Tijekom turnira imao sam ga u srcu.‘‘, poručio je Jalolov.

Pet zlatnih medalja ogroman je uspjeh i potvrda sjajnog rada koji su Kilichev i ostali uzbekistanski trener odradili s ovim vrhunskim boksačima. Najveća pobjeda ipak pripada Britancima koji su spasili život ovom istaknutom treneru i omogućili su uzbekistanskim boksačima da svoju radost podijele sa svojim voljenim izbornikom i trenerom.

Tulkin Kilichev trenutno je stabilno i očekuje se uspješan oporavak i povratak svakodnevnoj rutini. Hoće li biti dio reprezentacije i za četiri godine u Los Angelesu? Teško je reći, jer krajnje je upitno hoće li boks uopće biti dijelom sljedećih Olimpijskih igara. Međunarodni olimpijski odbor ne priznaje IBA-u kao čelnu svjetsku boksačku organizaciju i traže osnivanje i uređenje novog čelnog boksačkog tijela. Kako sada stvari stoje, to se neće dogoditi i boks bi mogao izgubiti svoje mjesto na najvećoj sportskoj smotri.

Uzbekistanskim boksačima preostaje da se otisnu u profesionalne vode i nastave tamo gdje su stali u amaterskom/olimpijskom boksu. Njihovi prijašnji osvajači olimpijskih medalja ne mogu se pohvaliti pretjerano uspješnim profesionalnim boksačkim karijerama i još uvijek se čeka prva globalna boksačka zvijezda koja dolazi iz Uzbekistana.

Ruslan Chagaev vjerojatno je i dalje njihovo najveće ime kad je u pitanju profesionalni boks, ali nemojte se iznenaditi ako Bakhodir Jalolov, Lazizbek Mullojonov ili netko treći bude vodio glavnu riječ među najboljim svjetskim boksačima. Uzbekistan je postao tvornica vrhunskih boksača i ne planiraju se zaustaviti.