Rijetko svjedočimo boksačima koji se doslovno prošetaju olimpijskim turnirom i njihovi mečevi nalikuju na nešto jači sparing. No, tome smo mogli svjedočiti u sklopu ovogodišnjih Igara u Parizu, a boksač koji se prošetao turnirom definitivno je Bakhodir Jalolov.
Fantastični Uzbekistanac odradio je četiri meča u Parizu, a u svakom od tih mečeva slavio je jednoglasnom odlukom sudaca. Redom je Jalolov pobjeđivao Omara Shihu (Norveška), Teremoanu Juniora (Australija), Nelviea Tiafacka (Njemačka) i zatim u finalu Ayouba Ghadfu (Španjolska). Nitko od ovih jako dobrih boksača nije mogao parirati Jalolovu koji je tako obranio status olimpijskog pobjednika.
Naime, Jalolov je i prije tri godine u Tokiju došao do zlata u superteškoj kategoriji. Još tada je Jalolov suvereno prošao kroz turnir, s tim da je Frazera Clarkea porazio prekidom, a ostalu trojicu protivnika jednoglasnim odlukama sudaca.
Očekivalo se kako će Uzbekistanac nakon toga prebaciti fokus u potpunosti na profesionalnu karijeru koja je već bila započeta. Jalolov uistinu i jest nastavio s izgradnjom profesionalne karijere, a njegov ‘‘score‘‘ trenutno iznosi 14 pobjeda i nula poraza. Međutim, Bakhodir nije otpisao amaterski/olimpijski boks i ponovno se pojavio na OI. Razlog je zapravo vrlo dobar, jer Jalolov se upisao u povijest olimpijskog boksa.
30-godišnji Uzbekistanac postao je prvim boksačem u povijesti koji je dvaput osvojio zlato u superteškoj kategoriji. Važno je istaknuti kako ova kategorija pod tim nazivom postoji od 1984. godine i Olimpijskih igara u Los Angelesu. Prije toga superteškaši su nastupali u sklopu teške kategorije čija se granica s vremena na vrijeme mijenjala. Od 1904 do 1908. godine, u teškoj kategoriji boksali su boksači teži od 71,7 kg. U period u od 1920. do 1936., teškaši su bili svi boksači iznad 79,4 kg, a od 1948. godine ta donja granica zaokružena je na 80 kg.
Samo četiri godine kasnije donja granica pomaknuta je na 81 kilogram, a od 1984. godine uvedena je superteška kategorija u kojoj su svi boksači čija je tjelesna masa iznad 92 kilograma. Prije uvođenja superteške kategorije kakvu danas poznajemo, ipak se može naći boksač koji je uspio osvojiti više od jednog zlata.
Radi se o legendarnom Kubancu Teofilu Stevensonu, boksaču kojeg mnogi smatraju ponajboljim amaterom u povijesti boksa. Stevenson je zlato osvajao 1972. godine u Münchenu, zatim četiri godine kasnije u Montrealu, a sjajni niz zaključio je zlatom 1980. godine u Moskvi. Maestralan niz sjajnog Kubanca, a sve do Jalolova nitko nije uspio osvojiti više od jednog zlata u najtežoj kategoriji olimpijskog boksa.
Nakon dva olimpijska zlata, dva svjetska i četiri naslova prvaka Azije, teško je zamisliti što još može motivirati Jalolova na nastavak karijere u amaterskom/olimpijskom boksu. Čini se kako je i sam Jalolov zasićen te je izjavio da fokus u potpunosti prebacuje na profesionalnu karijeru.
‘‘Ovo je povijesno za Uzbekistan i emotivan sam jer sam dvostruki olimpijski pobjednik, a to je bio moj san. Sada sam jako sretan, a karijeru ću nastaviti kao profesionalni boksač.‘‘, rekao je Jalolov nedugo nakon osvajanja drugog olimpijskog zlata.
Nadamo se kako će njegova profesionalna karijera sada krenuti doživjeti određene promjene. Iako je iza sebe ima olimpijsko zlato, Jalolov se poprilično muči s pronalaskom adekvatnih protivnika. Chris Thompson i Onorede Ehwareme njegova su posljednja dva protivnika, a obojica su nokautirani u prvoj rundi. 201 centimetar visoki Uzbekistanac više je nego spreman za daleko teže izazove i vrijeme je da ga testira netko od top 10 svjetskih teškaša.
Jalolova brojni boksački analitičari vide kao nekog tko će u skorije vrijeme preuzeti vladavinu teškom kategorijom, ali dokle god izostaju pravi izazovi, Jalolov će imati sporednu ulogu, daleko od najveće pozornice. Bit će velika šteta ako ga promotori ignoriraju jer dolazi iz Uzbekistana i možda nema zvjezdani potencijal kakav imaju talentirani američki ili britanski teškaš.
Ono što Jalolov ima jest boksačka kvaliteta i dvostruko olimpijsko zlato. Rijetki se mogu pohvaliti time, a ukoliko najbolji svjetski promotori ne znaju ispromovirati boksača takvog pedigrea, možda bi se trebali zapitati odrađuju li posao na pravi način. Bob Arum njegov je promotor i vrijeme je da Bob shvati kakav dragulj ima u svojim rukama.
