Ono što je Alen Babić pričao za amaterski boks sada proživljava i Luka Plantić

Iako je jako nezahvalno upotrebljavati riječ "krađa" kada se priča o borilačkom sportu, ovdje ćemo tu riječ nažalost morati upotrijebiti kao opis onoga što se Luki Plantiću dogodilo u polufinalu Europskog prvenstva. Luka se jučer borio protiv Rusa Artjoma Agejeva koji nastupa pod srpskom zastavom nakon što je reprezentacija Rusije izbačena s međunarodnih natjecanja zbog cijele ratne situacije s Ukrajinom. Mladog Rusa ne možemo kriviti za ono što se dogodilo jer nije on bio taj koji je određivao pobjednika ove borbe; on se isto kao i Luka samo došao natjecati.

Suci su pobjedu dali Rusu, ali većina boksačkih eksperata slaže se s time da je Luka trebao pobijediti s 2-1 u rundama. Sudac je propustio dosuditi brojanje u drugoj rundi nakon što je Plantić Rusa rušio čistim udarcem, već je to prikazao kao poskliznuće ruskog borca. U nekoliko navrata sudac je dopuštao Rusu da se oporavi, a u trećoj rundi trebao je dobiti i javnu opomenu, što na kraju nije dobio. Sve u svemu, Luka je postigao povijesni rezultat za hrvatski boks jer europska medalja je stvarno rijetkost, a za nas ta brončana medalja sjaji zlatnim sjajem.

Ne sumnjamo kako će Luka jednoga dana imati i sjajnu profesionalnu karijeru, ali tu su ipak stepenice koje ne valja preskakati. Boks je zbog korupcije gotovo bio izbačen s Olimpijskih igara, a brojnim nepravdama mogli smo svjedočiti kako na svjetskoj razini, tako i kod nas u Hrvatskoj. Dobar primjer boksačkih nepravdi je upravo naš trenutno najpoznatiji boksač Alen Babić koji je u više navrata znao izaći iz ringa spuštene ruke iako je po mnogima uradio i više nego dovoljno da pobijedi. On je i sam u nekoliko navrata u emisijama i podcastima govorio o tome kako mu je profesionalni boks puno bolje sjeo baš radi toga jer puno teže dođe do nepravde nego u amaterskom boksu.

No, to ipak nije razlog da se Luka ostavi amaterskog boksa i prijeđe samo na profesionalni. Iako je u profesionalne vode Luka već uplovio i upisao dva nastupa i dvije pobjede, on i dalje preferira amaterski boks. Razloga zašto je bitno da boksač prvo izgradi veliku karijeru u amaterskom boksu je puno, ali počnimo od najočitijeg. Olimpijske igre su najbolja moguća prilika gdje se jedan boksač može iskazati, a potencijalna medalja bi tog amaterskog boksača koji je do tada bio nepoznat široj publici dovela do zavidne pregovaračke pozicije s mnogim velikim promotorskim kućama nakon prelaska iz amaterskog u profesionalni boks.

To je primjerice razlog zašto je karijera Filipa Hrgovića vođena toliko pažljivo, gdje je imao priliku boksati protiv protivnika koji bi ga u slučaju pobjede mogli plasirati među najbolje teškaše svijeta, a da pritom ne boksa rizične mečeve. Odmah je dobio i ugovor s velikom promotorskom kućom, što sigurno ne bi bio slučaj da u amaterskoj karijeri nije imao velika postignuća. On se proslavio još u WSB ligi, a kao šlag na tortu velike amaterske karijere okitio se brončanom medaljom na Olimpijskim igrama.

Zato bi za Luku možda bilo dobro da ponovno pokuša ostvariti plasman na Olimpijske igre i osvojiti medalju jer to bi mu dalo veliki poguranac na profesionalnoj sceni i omogućilo mu zaraditi ozbiljan novac. Olimpijska medalja je nešto o čemu sanja svaki boksač, to je najveće moguće postignuće u boksu, čak možda i veće od onoga da se postane svjetskim prvakom u profesionalnom boksu. Razlog tome je jednostavan, u četiri godine samo će se jedan boksač u težinskoj kategoriji okititi zlatnom olimpijskom medaljom, dok se u jednoj kategoriji u profesionalnom boksu u četiri godine znaju izmijeniti i po nekoliko svjetskih prvaka.