U svijetu koji je već odavno izgubio strpljenje, gdje se sport pretvara u isključivo puki spektakl, a borbe zamjenjuju memeovi i viralni trenutci, jedna borba večeras nosi tišinu koju samo pravi ratnici razumiju. Večeras u Montrealu, nešto iza 2 sata nakon ponoći, dok većina Hrvatske spava, Ivan Erslan ulazi u oktogon da prekine najtiši suhozid hrvatskog sporta – 3628 dana bez pobjede muškog predstavnika pod hrvatskom zastavom u UFC-u.
Posljednji Hrvat koji je osjetio slast pobjede u UFC-ovom oktogonu bio je legendarni Mirko "Cro Cop" Filipović, koji je 11. travnja 2015. u Krakovu brutalnim tehničkim nokautom osvetio stari poraz i srušio Gabriela Gonzagu na UFC Fight Night 64 priredbi. Od tog trenutka prošlo je gotovo desetljeće bez ijedne hrvatske pobjede pod UFC svjetlima – nastupi su bili rijetki, a trijumfi nepostojeći.
To nije samo broj. To je težina svih neodržanih obećanja, napuštenih talenata i priča koje su stale na prvoj prepreci. To je cijelo jedno razdoblje bez autentične hrvatske prisutnosti na najvećoj borilačkoj sceni. I upravo zato večeras nije obična borba. To je obračun s vremenom, šutnjom i kolektivnom strepnjom – a u tu borbu ne ide senzacija, nego radnik.
Ivan Erslan nije čovjek naslovnica. Nema viralne izjave, nema instant slave. Dolazi iz zemlje koja se po broju stanovnika jedva primjećuje na globusu, ali koja zna iznjedriti veliku priču kad se to najmanje očekuje. Njegov put nije bio posut kamerama, nego znojem. Dok su drugi gradili svoje karijere na društvenim mrežama, Erslan je gradio svoj stil, runde po runde, sparing po sparing, krv pod noktom, tišina u svlačionici. Radio je kad ga nitko nije gledao, kad nije bilo aplauza, kad nije bilo sigurnih gaža ni velikih ugovora.
Prošao je kroz regionalne promocije, kroz FNC, KSW-ovi čelnici su mislili da ih čeka kvalitetno topovsko meso, a on im doslovno prodrmao cijelu kategoriju. Kada ulazite u oktogon s takvom vrstom borca, ne znači da ćete nužno izgubiti - znači da će čovjek preko puta vas dati sve od sebe. A takvi su ljudi najopasniji. Nosio pritisak najboljeg poluteškaša Balkana, nosio očekivanja nacije koja zna prepoznati rad, ali često zaboravi njegove nositelje. Bio je na radaru, pa nestajao. Bio je pred vratima UFC-a, pa vraćen natrag. I opet je išao – bez gorčine, ali s tvrdoglavošću onih koji znaju da imaju što dati.
I večeras to daje. Na UFC 315 priredbi, u srcu Kanade, protiv mladog, eksplozivnog Australca Navaja Stirlinga, Ivan Erslan ne traži spektakl – traži pravdu. Ne onu na papiru, nego onu koju osjetiš u kostima. Priliku da dokaže kako radnik može zaslužiti sve ono što je inače rezervirano za zvijezde. Jer ako večeras pobijedi – neće pobijediti samo za sebe. Pobijedit će za svakog borca iz malih dvorana, za svakog klinca koji tek treba napraviti prve korake na strunjačama i u kavezima, za Hrvatsku koja sanja dok ostatak svijeta snima.
Njegova pobjeda, ako dođe, neće biti još jedna na popisu. Bit će to pobjeda sustava koji nije imao sustav, čovjeka koji nije imao zaleđe, države koja nije imala predstavnika. Bit će to znak da i bez pompe, bez holivudskih govora, bez hypea na društvenim mrežama – još uvijek možeš stići do vrha, ako si spreman nositi teret tišine.
Erslan večeras ne ulazi kao favorit kladionica, ali ulazi kao favorit srca. Ako pobijedi, prestat ćemo brojati dane. Počet ćemo brojati nadu.
A do tada – ostaje nam samo budnost. Ne samo budnost iza ponoći, nego ona dublja - budnost savjesti da velike priče često dolaze iz male zemlje, s leđa velikih radnika. Večeras je Erslanovo vrijeme. I možda – konačno – naše.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....