Mnogi možda nisu primijetili kako je Sean Strickland u UFC pristigao još 2014. godine, kao vrlo talentirani 23-godišnjak koji se borio prvo u srednjoj, a onda u velter kategoriji. Iako je pobijedio u pet od svojih prvih šest borbi, nije se uspio istaknuti iz mase drugih talentiranih boraca. Izjave su mu bile prizemljene i zapravo obične, a niti njegove društvene mreže nisu izgledala približno onome što su danas.
Posebno tu vrijedi obratiti pozornost na njegovu šestu borbu u promociji. Bilo je to u lipnju 2016. godine na UFC 199 priredbi, gdje se borio protiv Toma Breesea. Zapravo, ne borbu nego na intervju nakon iste. Vrlo ponizni Sean bio je pun kritike na svoj nastup te poštovanja prema drugima. Vjerujte, iako na YouTubeu takvih izjava nema, nego morate zagrabiti u UFC Fight Pass, slične ili još prizemljenije izjave bile su nakon njegovih prvih nastupa.
Nakon borbe iz prethodnog odlomka, Sean se borio protiv Kamarua Usmana te je izgubio tu borbu. Zapravo, izgubio je dvije od iduće četiri. Ništa manje ponizan nije bio niti u listopadu 2018. godine, kad je savladao Nordinea Taleba. Bila je to borba u kojoj mu je pobjeda bila izuzetno potrebna i došao je do nje, nokautom u drugoj rundi. U Octagonu je bio prije svega vrlo sretan, a u backstageu je izgledao kao vrlo pristojan i drag momak koji je upravo napravio nešto dobro za svoj život.
Dakle, bila je to deseta Seanova borba, nakon koje je govorio o svom strahu od poraza i o tome koliko ulaže u sebe i svoju karijeru putem treninga. Također, pričao je o svom dječačkom snu da postane UFC borac. Je li to isti borac kao danas? Da čitate samo izjave, nitko ne bi pretpostavio.
Nedugo nakon borbe protiv Taleba, Sean je doživio prometnu nesreću na motociklu. Nekoliko sati bio je bez svijesti, a onda je završio na teškoj operaciji koljena. Izjavio je tijekom oporavka kako je dio originalne čašice svog koljena ostavio na cesti. Gotovo dvije godine nije ga bilo u Octagonu, a onda je posljednjeg dana listopada 2020. godine vratio i to ponovno kao borac srednje kategorije.
I nešto je bilo novo. Strickland je u borbi protiv Jacka Marshmana cijelo vrijeme pričao, provocirao pa čak i bodrio Velšanina protiv kojeg se borio. Osim toga, samim stilom bio je to drugačiji borac. Pobijedio je, a onda je iduću borbu prihvatio već za dva tjedna. Uskočio je kao zamjena i nokautirao velikog potencijala Brendana Allena. Ponovio je ono novo izdanje u Octagonu, a u Octagon intervjuu bio je, da tako kažemo, normalan.
A onda se nakon te borbe pojavio na konferenciji za medije i tu je krenulo. Strickland kakvog danas poznajemo krenuo se pojavljivati. Otvoreni razgovor o raznim temama, bez ikakve cenzure je krenuo. Kao da je tijekom dvije godine pauze imao dovoljno vremena da osmisli na koji način može svoju karijeru dovesti na jedan viši nivo.
Krzysztof Jotko bio je žrtva u svibnju prošle godine, a onda je uslijedio Uriah Hall i prvi Stricklandov "main event". Ipak, tijekom 2021. godine on je promijenio svoj narativ i postao je luđak koji govori o prošlosti u kojoj je bio mladi neo-nacist, o tome kako ima želju ubiti nekoga te kako je jednom bio blizu, a počele su se pojavljivati njegove snimke sa sparinga gdje jednako ludo pokušava završiti svoje sparing partnere. Pomoglo mu je to što su ga i mnogi drugi borci nazvali psihopatom.
Njegove društvene mreže su jedna posebna priča. Teško da može biti provokativniji i kontroverzniji, posebno po pitanju tema kojih se hvata. Konferencija za medije prije borbe protiv Hermanssona je šlag na tortu svega do sada.
I onda je došla borba u kojoj smo očekivali luđaka koji će svom protivniku ići otkinuti glavu pod svaku cijenu, uz to da ga cijelo vrijeme provocira i vrijeđa. Što smo dobili? Borca koji vrlo inteligentno radi sve ono što treba i ne kvari si koncentraciju nepotrebnim dodacima svojoj borbi. Tek na samom kraju vidjelo smo male te ludosti, u trenucima kad je Jacka pozvao da se susretnu na sredini Octagona u žestokim razmjenama. Do tada je sve radio izuzetno proračunato i taktički itekako dobro pripremljeno.
Na kraju borbe se ispričao za način na koji se borio, a onda je kasnije otkrio kako ga je strah od poraza u ovoj fazi karijere natjerao na to što je radio. I tu je bio relativno iskren, ali ne možemo to nazvati strahom od poraza. Prije samosvjesnošću da je ovo borba gdje mora biti potpuno ozbiljan i najbolja verzija sebe. To je onda i napravio pa je sad u poziciji iz koje može tražiti napad na titulu.
Je li mu netko zamjerio stil borbe nakon svega kakvim se prikazuje u javnosti? Vjerojatno da, ali pamćenje u ovakvim prilikama je kratko. Već do njegove iduće borbe ponovno će u prvi plan doći koja luda izjava, "tvit" ili djelo pa će Sean ponovno biti psihopat koji će u Octagonu ući s ciljem da ubije ili bude ubijen. I opet će dobro prodati svoju borbu. Ako na kraju odradi sve uz taktički pristup kao ovog puta, hoće li to biti problem? Oni koji na ovo sve gledaju kao na sport sigurno ne. U sportu je najvažnije pružiti najbolju verziju sebe, a Strickland je to protiv Hermanssona napravio.
Znači li to sve da Sean igra jednu jako dobru ulogu? Ne možemo tvrditi, posebno nakon što je on sam izjavio kako do sada nije mogao prikazivati pravu verziju sebe u strahu da zbog toga ne dobije otkaz iz promocije te da tek sad, kad je postao poznat i popularan, može bez ikakve kočnice raditi to što radi. Tko zna, možda je uistinu tako.
Neovisno o tome svemu, reći ćemo da Sean Strickland jako dobro vodi svoju MMA karijeru u pravom smjeru i nadamo se da će nas nastavljati zabavljati. Kako izvan Octagona, tako i u njemu.
