Dana 25. svibnja 2013., u sjeni teškaške vladavine Caina Velasqueza, dok su oči javnosti bile prikovane za MGM Grand Garden Arenu i velike planove UFC-a, u lakoj kategoriji dogodilo se nešto tiše, ali ne nužno manje značajno. U moru bombastičnih udaraca i zakulisnih politika, ukazala se figura T.J.-a Granta – borca koji je tog dana trebao promijeniti pejzaž divizije. I nakratko, činilo se da je uspio.
Grant, tada 29-godišnji Kanađanin s mirnim pogledom i radničkim etosom, već je neko vrijeme gradio put bez pompe. Otkako je prešao iz veltera u laku kategoriju – skrušeno, bez drame – nanizao je pobjede protiv Matta Wimana i Evana Dunhama. No ono što se dogodilo protiv Graya Maynarda, bivšeg izazivača za pojas i jednog od tvrdoglavijih boraca generacije, nije bila samo pobjeda – bio je to manifest.
Nokaut u dvije minute. Desnica koja udara s preciznošću čekića. Maynard pada, sudac skače – i iz tame se pojavljuje novo lice u utrci za naslov. Komentator Joe Rogan ga je ranije označio kao "dark horsea" divizije. Nakon te večeri, više nije bilo ničeg tamnog – sve je bilo jasno.
– Vjerujem da mogu pobijediti bilo koga na svijetu – rekao je Grant za MMA Fighting nakon meča. Nije to bila bahata izjava. Bila je to jednostavna istina čovjeka koji zna koliko košta svaka pobjeda.
UFC je, u maniri dobrog promotora, odmah zapakirao sljedeći korak. Grant je trebao ukrstiti rukavice s borcem imena Benson Henderson. Meč koji je trebao biti nagrada za rad, upornost, disciplinu. Ali sudbina – ili barem medicinski karton – imala je drugačije planove.
Tijekom priprema za UFC 164, Grant je pretrpio potres mozga. Povukao se. U igru je ušao je Anthony Pettis, spektakularni "Showtime", koji je deklasirao Hendersona i preuzeo tron.
– Bilo je to dva tjedna nakon borbe s Maynardom. Vratio sam se treninzima prerano. U jiu-jitsu sparingu dobio sam nogu u glavu, slučajno. Ali to je bilo to. Nisam ni znao da mi je to kraj karijere – ispričao je kasnije u opsežnom intervjuu za kultni The Athletic.
UFC je pokušao još jednom, kasnije te godine, ali simptomi su ostali. I Grant se povukao – ovaj put ne iz meča, već iz sporta.
U travnju 2014. njegov je profil izbrisan s UFC-ove službene stranice. Bez ceremonije, bez oproštajnog govora. Karijera koja je lebdjela na rubu povijesti nestala je u tišini.
Potres mozga nije bio samo posljedica jednog udarca – bila je to kulminacija tisuću nevidljivih udaraca, trening kampova, borbi i godina izloženosti. Kad je pokušao trenirati, osjećao bi maglu, vrtoglavicu. Tijelo je govorilo "ne", svaki put kad bi srce reklo "da".
Istovremeno, postao je otac. Njegova kći rođena je svega mjesec dana prije borbe s Maynardom. I sada, kada bi razmišljao o povratku, pred očima mu je bilo nešto drugo – nije više bio sam.
Kasnije je u razgovoru za već spomenuti The Athletic rekao nešto što u MMA-u rijetko čujemo:
– Moraš biti sebičan da bi se borio na toj razini. A ja to više nisam mogao.
Pokušavao se vratiti. UFC ga je poslao u Atlantu, kod poznatog neurologa Fredericka Carricka, čovjeka koji je pomogao i Sidneyju Crosbyju. Crosby mu se osobno javio – obojica su iz kanadskog Cole Harboura. Tretmani su pomagali, ali čim bi se vratio kući, simptomi su se vraćali.
Depresija. Tišina. Neizvjesnost. Sve ono što fanovi ne vide.
– Najgore je bilo kad su mi ukinuli UFC Fight Pass pretplatu. Samo tako. Pomisliš – čovječe, zar se stvarno sve ovako gasi?
Grant je postao ponovno ono što je bio prije slave – radnik. Tri godine je gradio rudnike kalijeve soli u Saskatchewanu. Letio kući svaki slobodan vikend. Kasnije je pokrenuo vlastitu dvoranu, Grant‘s Martial Arts Academy, gdje danas trenira djecu, odrasle, i podučava ono što je njega oblikovalo.
No borilačka realnost zna biti okrutna – financijska. Grant nikada nije zarađivao kao zvijezde. Jednom je nakon UFC 100 borbe protiv Dong Hyun Kima, kući ponio 2600 dolara.
– Otišao sam u hotelsku sobu, istuširao se i zaplakao. Pomislio: što ja radim sa svojim životom?
Pamti borbu protiv Evana Dunhama kao rat iz kojeg je izašao kao pobjednik. Pamti i UFC 107, kada je nokautirao Kevina Burnsa pred ocem koji je umro dvije godine kasnije. Pamti i poraz od Johnnyja Hendricksa, i onaj savršeni lakat protiv Wimana koji je označio prekretnicu.
Njegova karijera? 26 profesionalnih mečeva, 11 u UFC-u, od čega 6 u velteru. Visoka stopa završavanja – jer, kako sam kaže, nije bio najjači ni najtehničkiji, ali se "tukao" da uništi protivnike.
– MMA je sport u kojem ubijaš glavu. A glava je najvažnije što imaš. Nisam znao kako se zaštititi. I to me koštalo.
Danas prakticira jogu, kaže da mu je to pomoglo više od bilo čega. Da je imao pameti, kaže, trenirao bi je i u UFC karijeri.
Danas, T.J. Grant ne ganja duhove prošlosti. Ima vlastitu dvoranu, podučava borce, ima obitelj. I kada ga pitaju osjeća li gorčinu, odgovara mirno:
– Možda sam si bio najgori neprijatelj. Možda sam mogao stisnuti zube i ići dalje. Ali sada imam lijepu mladu obitelj, treniram, podučavam... i znate što? Sasvim mi je dobro.
Na današnji dan prisjećamo se čovjeka koji nije bio superstar, ali jest bio borac. Prisjećamo se onih nekoliko minuta slave koje su gotovo postale sudbinske. I podsjećamo se da u MMA-u, često, ne odlučuje samo snaga, volja ili marketing – već zdravlje, trenutak, život.
T.J. Grant je dokaz da i borci koji ne stignu do trona mogu imati priču vrijednu poštovanja. A možda je upravo to – tiha veličina – ono što ostaje najduže. Čudni su putevi Gospodnji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....