Večeras, točnije u ranim nedjeljnim satima očekuje nas borba između Marlona Vere (20-7-1, 14-6 UFC) i Coryja Sandhagena (15-4-0, 8-3 UFC). Dvojica vrhunskih bantamaša predvodit će UFC on ESPN 43 event, a u ovom tekstu pažnju ćemo pridati Marlonu Veri.

Marlon Vera rođen je 2.12.1992. godine pod punim imenom Marlon Andres Vera Delgado. Vera se rodio u ekvadorskom gradu Choneu. Radi se o gradu u kojem stanuje nešto više od 50 tisuća stanovnika, a nalazi se na zapadu Ekvadora, 50-ak kilometara od obale Tihog oceana, najveće morske površine na svijetu. Nadimak ‘‘Chito‘‘ na španjolskom znači šutnja ili ušutkavanje i jako dobro odgovara Marlonu Veri koji je više puta u svom životu ušutkao kritičare.

Bori se od svoje četvrte godine života

Vera nije jedan od onih boraca koji je odrastao u teškom siromaštvu. Njegova obitelj pripadala je srednjoj klasi, a glad, nestašica pitke vode, manjak krova nad glavom i slične nedaće nije nešto s čime je Vera morao voditi bitke u svom djetinjstvu. Odrastao je zajedno uz starijeg brata i sestru, a upravo je brat ‘‘krivac‘‘ za Verine prve borilačke korake.

Naime, ‘‘Chito‘‘ Vera prvo borilačko iskustvo skupljao je još kao 4-godišnji dječak na ulicama Chonea. Njegov brat plaćao je dečke s ulice da se potuku s njegovim bratom, a sve su radili iz zabave.

‘‘Ovo je luda priča koja datira još od vremena kad sam bio 4-godišnji dječak u Ekvadoru, u gradu pod nazivom Chone. Tukao sam se na ulici s dečkima koji su beskućnici, čiste cipele za novac i prodaju cigarete. Moj brat je davao tim dečkima novac da se potuku sa mnom, iz zabave. Poput nekakvog cirkusa. Imao sam četiri ili pet godina i tukao sam se iz zabave. Umjesto igranja nogometa kao što to rade sva djeca, ja sam se tukao. Nije bilo nekih pravila, ali nismo se grizli i radili slične gluposti. Nismo dogovarali pravila, ali očito smo bili gospoda.‘‘, pričao je Vera i zaključkom da su ‘‘gospoda‘‘ dobrano je nasmijao Joea Rogana u čijem je podcastu ispričao ovu priču.

Nekoliko godina Vera se iz zabave tukao s vršnjacima na ulici, a prilika da se konkretnije upusti u treniranje borilačkih sportova pružila se otvaranjem škole karatea u njegovom gradu.

‘‘Kad sam imao sedam ili osam godina, otvorila se škola karatea u blizini. Molio sam majku da me upiše na karate, ali ona se protivila jer ne voli tučnjavu. Na kraju je ipak pristala, dobio sam kimono, a tamo su me naučili bacati prednji direkt, kružne udarce i još neke tehnike. Sljedeći dan sam došao u školu, rekao sam kolegi iz razreda da stane tamo i da ću mu pokazati neke poteze koje sam naučio. Pogodio sam ga kružnim udarcem u stomak, on se rasplakao i to je bio kraj mog treniranja karatea. Nisam to napravio jer sam bio zločest dečko, samo sam mu htio pokazati što sam naučio, ali udario sam ga svom snagom kao da je boksačka vreća. Moja majka je tu zaključila moju priču s karateom. Morao sam ju moliti da mi dopusti trenirati.‘‘, pričao je Vera u razgovoru s Roganom.

‘‘Chito‘‘ je u nastavku razgovora pojasnio da je službeno počeo trenirati kao 16-godišnjak, a Brazilski jiu-jitsu bio je prva vještina koju je trenirao, nakon tog kratkog izleta u karate naravno. Sve od tog dana kad se pojavio na BJJ treningu, Vera nije prestao trenirati.

‘‘Moji roditelji nisu me u početku podržavali. Htjeli su da idem na fakultet. Ja sam bio drukčiji od brata i sestre. Oni su završili srednju školu i fakultet. Radi se o normalnim, pametnim ljudima, a ja sam konstantno upadao u probleme. Nije mi išlo u prilog što su i moji prijatelji bili grupa divljaka. Kad sam odlučio graditi borilačku karijeru, otpisao sam taj ludi život i gluposti, sve sam napustio. Nije više bilo partijanja, skateboarda, surfanja i ostalog. Od prvog dana u toj dvorani, nisam prestao dolaziti na treninge. Svima sam govorio da želim postati UFC-ovim borcem, a ljudi su me ismijavali. Nakon što sam završio srednju školu, dolazio sam dvaput dnevno, svaki dan. Ljudima sam postao naporan, ali nisam prestajao trenirati.‘‘, pojasnio je ‘‘Chito‘‘.

Nakon otprilike godinu dana treniranja BJJ-a i povremenog treniranja kickboksa, Vera je odradio svoj prvi meč. Nije se radilo o profesionalnoj borbi, a s obzirom na okolnosti u kojima se borio, ne čudi da taj meč nije sankcioniran kao profesionalni meč. Naime, Vera se trebao boriti protiv dečka svojih godina, neiskusnog kao što je i on sam. Na kraju se ispostavilo da se Vera borio u nekakvoj automehaničarskoj radionici, a ‘‘event‘‘, ako ga tako možemo nazvati, bio je daleko od službenog, licenciranog eventa. ‘‘Chito‘‘ je došao na meč, a protivnik je bio osjetno stariji i iskusniji od njega. Vera se prvu rundu mučio, nije uspijevao srušiti protivnika i nakon prve runde htio se predati. Treneri su ga nagovorili da se vrati u meč i da sve što treba jest srušiti protivnika, jer je puno potkovaniji u parteru.

‘‘Vratio sam se u drugu rundu, srušio sam ga i završio polugom na ruci. Nema boljeg osjećaja od onog kad je morao tapkati. To je bila najbolja prirodna droga koju sam ikad konzumirao, MMA pobjeda. Tad sam odlučio da ću se ostaviti svega što bi moglo naštetiti mojoj sportskoj karijeri. Moja tadašnja djevojka, sadašnja supruga, znala je da sam opsjednut i da ću dogurati do UFC-a. I evo me, tu sam.‘‘

Marlon Vera danas je jedan od najboljih i najpoznatijih ekvadorskih sportaša

Danas je Marlon Vera jedan od najpoznatijih i najuspješnijih ekvadorskih sportaša. Ekvador je južnoamerička država koja broji nešto manje od 18 milijuna stanovnika, a nogomet je očekivano najpopularniji sport u toj državi. Iza nogometa dolaze odbojka, košarka, biciklizam i tenis, a Ekvadorci se ne mogu podičiti nekim pretjerano velikim sportskim uspjesima.

Njihovi sportaši nastupali su na 12 olimpijskih smotri, a ukupno su osvojili pet medalja (tri zlata i dva srebra). Dvije medalje osvojio je Jefferson Perez, vjerojatno najuspješniji ekvadorski sportaš svih vremena. Perez je 1996. godine osvojio zlato na OI u Atlanti, a osam godina kasnije okitio se srebrom. Perez je atletičar i nastupa u brzom hodanju na 20 kilometara.

Prošle Olimpijske igre bile su najuspješnije za Ekvador kao naciju. Richard Carapaz osvojio je zlato u biciklizmu, a Neisi Dajomes uzela je najsjajnije odličje u olimpijskom dizanju utega. Tamara Salazar okitila se srebrom u dizanju utega.

Samo pet olimpijskih medalja dovoljno vam govori o skromnim uspjesima ove nacije, a nogometaši se ne mogu podičiti niti jednom medaljom s velikih natjecanja. Marlon ‘‘Chito‘‘ Vera kao jedan od najboljih MMA boraca na svijetu, ujedno je i jedan od najboljih ekvadorskih sportaša u ovom trenutku.

Otac ga je vodio primjerom

Ono što je Veru dovelo do statusa ponajboljeg borca na svijetu kad je bantam kategorija u pitanju, jest njegova radna etika. Kao što je i sam naveo u podcastu kod Joea Rogana, ‘‘Chito‘‘ nikada ne prestaje naporno trenirati. Vera je tip borca koji ne preferira ‘‘trash talk‘‘, a najviše voli ‘‘govoriti‘‘ unutar kaveza, svojim vještinama. Reklo bi se da vodi primjerom, a te navike pokupio je od svog oca. Verin otac nikada nije bio čovjek od previše riječi, a djecu je odgajao pretežno svojim primjerom velikog radnika.

‘‘Znate što je zanimljiva stvar. Moj otac nikad nije sjeo sa mnom i rekao mi: ‘Slušaj, sine. Ovo ti je život. Ovo su stvari koje očekujem od tebe‘. Nikada nije napravio nešto takvo. On je samo živio svoj život onako kako je htio, naporno radeći. Ja sam bio dovoljno pametan da šutim i ugledam se na njega. On nikada nije pokazivao slabosti, jer na taj način smo i mi (djeca) izrastali u snažne osobe. Ako dođete kući i žalite se na vaš dan, vaša djeca gledat će vaše slabosti i odgojit ćete slabašnu djecu. Ukoliko imate nekakav problem ili loš dan, nemate dovoljno novca za svoju obitelj, jednostavno nastavite raditi naporno. Ostanite gladni i nastavite gristi. Nikad nisam vidio svog oca da se žali. Kad sam odrastao i kad bih imao loš dan, nikad nisam plakao i žalio se zbog toga. Ako ne mogu nešto odraditi onako kako sam planirao, pronaći ću drugi put. Otići ću okolo, preskočit ću prepreku, doći ću s bočne strane, bilo kako, ali ću odraditi to.‘‘, rekao je Vera u intervjuu koji je još 2020. godine objavljen na UFC Espanol stranici.

Thomas Gerbasi odradio je taj intervju s Verom, a koliko Vera ozbiljno shvaća svoje dužnosti i o kakvom se profesionalcu radi, dovoljno govori izjava samog Gerbasija.

‘‘Marlon Vera nikada nije propustio intervju. Barem sa mnom ne. Uvijek se pojavi na vrijeme, uvijek odgovara na telefon, kao da se radi o nečemu što uistinu želi odraditi, iako nije primoran na to. Tako je još od ranih dana njegove UFC karijere, dok mu engleski jezik nije bio jača strana i dok je koristio ekvadorski broj telefona. Baš kao i danas, ‘Chito‘ je još tada bio profesionalac.‘‘, riječi su novinara Thomasa Gerbasija, a Vera se nadovezao objašnjenjem.

‘‘Morate ovo tretirati kao i uredski posao. Mnogi borci ponašaju se u smislu: ‘Oh, ja sam borac, mogu raditi što poželim‘. Ne, ne možete raditi što poželite. Morate ovo tretirati kao da ste svakog dana u uredu. Tako se osvaja svjetska titula i tako postajete uspješni.‘‘, pojasnio je Vera svoj pristup ovom sportu. Svojom radnom etikom oduševio je i Michaela Bispinga gostujući u njegovom podcastu prije par mjeseci. Vera je opisivao Bispingu kako provodi božićne i novogodišnje praznike, a zatim je otkrio da je navečer na Božić otrčao 11 milja (17,70 km). Bisping je ostao zaprepašten, ali Vera je poznat kao veliki ljubitelj trčanja na duge staze.

Karijera prožeta usponima i padovima

‘‘Chito‘‘ je ozbiljno shvaćao svoju sportsku karijeru od samih početaka, a profesionalni debi odradio je 2011. godine. Šest pobjeda, jedan poraz i jedan remi upisao je u prvih osam nastupa, a 2014. godine pružila mu se prilika za nastup u Latinoameričkom izdanju ‘‘The Ultimate Fightera‘‘. Vera je nastupao u timu Fabricija Werduma, a u četvrtfinalnom ogledu porazio je Henryja Brionesa spektakularnim nokautom ‘‘upkickom‘‘. Nažalost po Veru, tu je njegovo sudjelovanje u ‘‘showu‘‘ završilo. Teška kožna infekcija onemogućila mu je daljnje nastupe, ali Dana White obećao mu je nastup na UFC-ovom eventu koji će biti održan u sklopu finala ‘‘showa‘‘.

Održao je Dana White svoje obećanje i Vera je 15. studenog (11. mjesec) 2014. godine debitirao pod okriljem UFC-a. Debi je odradio na UFC 180 eventu, ali nije to bio debi iz snova. Marco Beltran porazio ga je jednoglasnom odlukom sudaca. Dobio je Vera novu priliku, a ‘‘submissionom‘‘ u drugoj rundi porazio je Romana Salazara u svom drugom UFC nastupu. Uslijedio je meč protiv Daveyja Granta, ali Vera je upisao novi poraz, opet jednoglasnom odlukom sudaca.

Shvatio je ‘‘Chito‘‘ da mora nešto promijeniti ako želi postati ozbiljnim borcem. Ekvador zauzima posebno mjesto u njegovom srcu, ali tamo je u neku ruku bio samouki borac. Nije imao uvjete za konkurirati najboljima na svijetu i promjena je bila neophodna.

‘‘Ništa nije bilo dostupno (u Ekvadoru). Trenirao sam u dnevnim boravcima.‘‘, pojašnjavao je Vera u podcastu kod Joea Rogana, a u razgovoru s Kevinom Ioleom, nešto je detaljnije pojasnio zašto je 2016. godine napustio Ekvador i preselio u SAD.

‘‘Kad sam započeo karijeru, bilo je jako teško doći do uspjeha. Nije bilo pravog usmjerena, nitko me nije navodio. Nisam znao kojim putem ići. Dok gledam videe s početka karijere, kako sam udarao fokusere i kako sam ‘grapplao‘, sve mi izgleda kao nekakva šala. A pokušavao sam biti ozbiljan borac. Nakon što sam preselio u SAD, shvatio sm kako pravi treninzi izgledaju. Ovdje je mnoštvo profesionalnih boraca i puno je drukčije nego u Ekvadoru gdje se sport tek razvija.‘‘, objasnio je Vera.

Odlazak iz Ekvadora bio je neizbježan, a nedugo poslije umirovio je legendu i jednog od svojih uzora

Selidba u SAD pokazala se punim pogotkom. Tri pobjede u nizu upisao je Vera, a posebno impresivna bila je ona koju je upisao u trećem mjesecu 2017. godine. Tada 25-godišnji ‘‘Chito‘‘ otputovao je u London kako bi nastupio na UFC Fight Night 107 eventu. Bio je to event na kojem se legendarni britanski borac Brad Pickett (25-14-0) planirao povući iz sporta, a mladi Vera imao je priliku poslati ga u mirovinu.

‘‘Chito‘‘ je ‘‘high kickom‘‘ nokautirao Picketta u trećoj rundi borbe i upisao je najveću pobjedu u svojoj dotadašnjoj karijeri. Legendu je ispratio u mirovinu teškim nokautom, a Brad Pickett jedan je od boraca koje je Vera gledao odrastajući i sanjajući o karijeri borca.

‘‘Brad Pickett je legenda ovog sporta. Sjećam se kad sam imao 17 godina i gledao sam ovog tipa kako se bori, a danas sam imao čast boriti se protiv njega u njegovom oproštajnom nastupu. Sada mogu doprinositi svojoj obitelji.‘‘, rekao je emotivni Vera neposredno nakon pobjede.

Vera je nakon toga odradio još 15 mečeva pod okriljem UFC-a, a rezultati su bili promjenjivi. John Lineker i Douglas Silva de Andrade nanijeli su mu dva uzastopna poraza 2017. i 2018. godine a nakon toga uslijedio je niz od pet pobjeda zaredom.

Činilo se da Vera radi iskorak ka vrhu, ali uslijedio je novi poraz. Song Yadong slavio je jednoglasnom odlukom sudaca u petom mjesecu 2020. godine, a ‘‘Chito‘‘ je tada pokazao i jednu lošiju verziju samog sebe. Odbio je Vera pružiti ruku svom protivniku nakon borbe, a razlog tome bila je frustracija zbog poraza u tijesnom meču. Vera je bio uvjeren da će njegova ruka biti podignuta, ali to se nije dogodilo.

Shvatio je Vera da nije dobro prepuštati stvar u ruke sudaca, a već u sljedećem nastupu upisao je jednu vrlo važnu pobjedu. Tehničkim nokautom u prvoj rundi porazio je Seana O‘Malleyja, borca kojeg UFC vidi kao potencijal za ponajveću zvijezdu u organizaciji. Bila je to dobra škola za O‘Malleyja, a Vera je vratio svoje samopouzdanje.

Ipak, škola je uslijedila i Marlonu Veri nakon toga. UFC ga je upario s Joseom Aldom krajem 2020. godine, a legendarni Brazilac pokazao se nepremostivom preprekom za Veru u tom trenutku. Unatoč porazu, Vera je mogao izvući neke pozitivne stvari iz te borbe. Naime, Ekvadorac je sjajno parirao Aldu dok se borba odvijala u stojci, a Jose Aldo u trećoj rundi odlučio se na kontrolu u parteru i cijelu rundu proveo je kontrolirajući Veru na tlu. Aldo je tako uzeo odlučujuću rundu i slavio je rezultatom 29-28 na sve tri sudačke kartice, ali Vera je dokazao da je itekako napredovao kao borac.

Nije ‘‘Chito‘‘ klonuo duhom nakon toga, a ubrzo je dobio priliku revanširati se za jedan poraz s početka svoje UFC karijere. UFC ga je ponovno upario s Daveyjem Grantom, a ovaj put je Vera slavio jednoglasnom odlukom sudaca. No, najveće pobjede uslijedile su nakon toga.

Etablirao se kao strašan udarač i nokauter

Frankie Edgar, Rob Font i Dominick Cruz borci su koje je Vera porazio u svoja posljednja tri nastupa. Posebno impresivne bile su pobjede protiv Edgara i Cruza. Vera je obojicu nokautirao sjajnim udarcima nogom u glavu, a bili su to zbilja brutalni nokauti, posebno onaj kojim je ‘‘ugasio‘‘ Frankieja Edgara.

Rob Font izgubio je jednoglasnom odlukom od ‘‘Chita‘‘, a taj meč pravi je prikaz Verinog stila borbe. Ekvadorac je često u zaostatku tijekom borbe, dojam je da gubi na bodove, ali jedan udarac dovoljan mu je da preokrene kompletnu borbu. Font je pogodio čak 271 značajan udarac naspram Verinih 159, ali svejedno je izgubio uvjerljivom jednoglasnom odlukom (49-46 x2, 48-47). Razlog tome leži u šteti koju ‘‘Chito‘‘ radi svojim razornim udarcima.

Vera je čak triput slao Fonta u nokdaun i radio je daleko veću štetu nego njegov protivnik. Font i Vera tom borbom zapravo su postavili i zanimljiv rekord. Naime, Font je postao borcem koji je zadao najviše značajnih udaraca, a da je pritom izgubio meč, a Vera je borac s najvećim deficitom u broju pogođenih udaraca, a da je pritom izašao kao pobjednik. Font je pogodio 112 značajnih udaraca više od Vere.

Frankie Edgar i Dominick Cruz također su djelovali kao da kontroliraju borbu protiv Vere i da će ga poraziti na bodove. Ali ‘‘Chito‘‘ Vera je jako strpljiv i precizan borac. Čekat će Ekvadorac svoju priliku za plasirati savršeni udarac. Lijevi ‘‘high kick‘‘ kojim je nokautirao Dominicka Cruza uistinu je odsjeo savršeno, a Vera je odao počast svom treneru nakon te pobjede.

‘‘Između rundi, trener mi je rekao: ‘Baci bombu nakon svojih udaraca i pronaći ćeš metu‘. Poštovanje za (Jasona) Parilla. Hvala treneru, volim te.‘‘

Sličan meč Veru vjerojatno čeka i u ranim nedjeljnim satima protiv Coryja Sandhagena. Sandhagen je tehnički besprijekoran borac, a svojim kretnjama mogao bi raditi pregršt problema Marlonu Veri. ‘‘Chito‘‘ će s druge strane strpljivo čekati svoju priliku, a pritisak će vršiti od prve do posljednje sekunde.

Nikad u svojoj karijeri Vera nije završen i na glasu je kao oličenje istinskog, čvrstog borca. Razlog tome leži u ogromnoj motivaciji koja ga je dovela do pozicije elitnog borca.

‘‘Chito‘‘ Vera se borio za osmijeh svoje kćeri, a tu borbu uspješno je odradio!

Iza uspjeha Marlona Vere stoji jako dirljiva priča. ‘‘Chito‘‘ Vera je još 2011. godine dobio kćerkicu sa svojom suprugom Mariom Paulinom Escobar. Iako su oboje bili maloljetni i nisu još niti završili srednju školu, pobačaj nije bio opcija i donijeli su malenu Annu Paulu na svijet.

‘‘Ništa nisam znao, nisam se znao brinuti ni za samog sebe, a morao sam postati ocem.‘‘, opisao je Vera u UFC Connectedu.

Uz pomoć svojih i supruginih roditelja, Marlon i njegova supruga uspjeli su se snaći u ulogama roditelja, ali nije im bilo nimalo lako. Naime, kćerkica Marlona Vere rodila se s Moebiusovim sindromom. Radi se o živčanom poremećaju koji uzrokuje paralizu lica i nemogućnost lateralnog pomicanja oka. Bolesnici zahvaćeni ovim sindromom ne mogu zatvoriti oči i oblikovati izraze lica, a još uvijek je neotkriven pravi uzrok pojav ovog sindroma. Moebiusov sindrom javlja se u otprilike 2-20 slučajeva na milijun rođene djece.

‘‘Na najsretniji dan u životu, zaprimite najgore moguće vijesti. Dijete je rođeno sa sindromom i ništa ne možete napraviti po tom pitanju. To me slomilo.‘‘, rekao je Vera u sklopu UFC-ovog priloga.

Borac u Marlonu Veri nije se mogao tu predati. Morao je Vera pronaći neku novu snagu, morao se prisjetiti svog oca koji se nikad nije žalio, nego je na svaku poteškoću odgovarao napornim radom.

‘‘Sve se promijenilo. Posebna glad izašla je iz mene. Ništa više nije se vrtilo oko mene, sve sam počeo raditi za svoju kćer. Odlučio sam pobjeđivati i zarađivati novac, a time sam planirao omogućiti operaciju Anni.‘‘, rekao je Vera.

Skupljali su Marlon i njegova obitelj novce i preko GoFundMe platforme, a doprinosio je i Marlon novcima koje je zarađivao kao borac. 2017. godine potpisao je i sponzorski ugovor s Pepsijem, a njegovo lice pojavljivalo se na brojnim Pepsijevim plakatima diljem Ekvadora. Moglo bi se reći da mu je u toj situaciji dobro došla činjenica da Ekvador ne obiluje velikim sportskim zvijezdama i kompanija poput Pepsija odabrala je Veru kao jedno od zaštitnih lica u Ekvadoru.

Vera i njegova supruga silno su htjeli priuštiti operaciju kojom bi popravili stanje svoje kćeri. Posebno ih je pogađalo u srce što se njihova kći ne može niti nasmijati zbog paralize lica s kojom se borila.

‘‘Prva stvar koju ću napraviti kad dođem u UFC, jest plaćanje operacije svojoj kćeri. Nikada ju nisam vidio kako se smije i zato naporno radim ovdje.‘‘, govorio je Vera dok je pokušavao doći do UFC-a preko već spomenutog ‘‘The Ultimate Fightera‘‘.

Sjećate se da je Veru kožna infekcija spriječila da nastavi svoj put ka osvajanju ‘‘TUF-a‘‘, ali ugovorom s UFC-om je svejedno dobio i na koncu je prikupio novce za operaciju malene Anne. Negdje tijekom 2018. godine, Anna je bila podvrgnuta operaciji koja može potrajati i do desetak sati.

‘‘Bio je to dug dan, vjerojatno najdulji u mom životu.‘‘, otkrio je Vera, ali operacija je prošla uspješno, bez ikakvih komplikacija.

‘‘Skoro sam se onesvijestio. Šokiralo me vidjeti ju takvu. Prošlo je oko tjedan dana prije nego joj se lice vratilo u normalu. Dan kad sam ju vidio kako pomiče ustima bio je vjerojatno najbolji dan u mom životu.‘‘

Ostvario je ‘‘Chito‘‘ Vera svoj najveći san, a iako je bolest njegove kćerkice užasna stvar koju nikom ne bi poželjeli, treba istaknuti kako su Vera i njegova obitelj uspjeli izvući ono najbolje iz takve situacije. ‘‘Chito‘‘ je crpio beskrajnu motivaciju kako bi priskrbio svojoj kćerki potrebnu operaciju, a sve to guralo ga je do statusa ponajboljeg borca na svijetu.

‘‘Kad smo vidjeli osmijeh naše kćeri, to je bila najvažnija stvar u našem životu. Vjerujem da je Anna poslana na ovaj svijet kako bi Chito pronašao smisao života. Njegov najveći cilj bio je vidjeti svoju kćerku kako se smije. On je u ovoj poziciji zbog Anne, ona ga je gurala da dogura tu. Svaka žrtva koju je napravio za nas, isplatila se.‘‘, pojasnila je Marlonova supruga Maria Paulina Escobar.

‘‘Chito‘‘ je utjelovljenje istisnkog borca u svim sferama svog života

Marlon i Maria Paulina danas imaju troje djece, a Vera nove izvore motivacije pronalazi u želji da im priskrbi sve što im je potrebno. Njegova životna priča uistinu je inspirirajuća, a Marlon ‘‘Chito‘‘ Vera utjelovljenje je pravog borca u svim sferama života.

Ekvadorac je trenutno trećerangirani borac u poretku UFC-ovih izazivača u bantam kategoriji, a pobjedom nad Sandhagenom, napad na titulu postat će više nego realna opcija. Vera ipak nije jedan od onih boraca koji će puno tražiti čak i u slučaju pobjede. Njegov moto je da se do titule ne dolazi pričanjem, nego onime što borac napravi u kavezu.

‘‘Neki borci se nađu u pobjedničkom nizu i počnu konstantno pričati kako zaslužuju napad na titulu. Kompaniji se to ne sviđa. Ne postoji šef kojem se sviđa kad molite za nešto. Morate to zaraditi. A kako ćete to zaraditi? Tako što ćete razvaljivati protivnike i začepiti svoja usta.‘‘, rekao je Vera još 2017. godine u intervjuu za MMA Junkie.

Pobijedio ili izgubio protiv Sandhagena, ‘‘Chito‘‘ se dolazi potući i neće pasti bez ispaljenog metka. Marlon Vera djeluje poput ‘‘čovjeka na misiji‘‘, a njegova misija jest osvajanje UFC-ovog pojasa u bantam kategoriji.

‘‘Borba je uvijek bila na prvom mjestu među mojim interesima, ne znam zašto. Nitko u mojoj obitelji nije borac, nitko ne trenira borilačke sportove. Ali ne znam, ja sam rođen s tim. Mislim da me Bog poslao na svijetu zbog ovoga, da postanem prvak‘‘, rekao je Vera u tom intervjuu iz 2017. godine.

Možda ta misija ne bude uspješna, možda ‘‘Chito‘‘ nikad ne postane prvakom. Ali nije više niti bitno. Njegov najveći cilj bio je staviti osmijeh na lice svoje kćerke, a tu misiju odradio je više nego uspješno. Sve ostalo bit će samo bonus u karijeri ovog sjajnog borca, supruga i oca.

Autor: Igor Feješ